petak, 22. srpnja 2011.

Čovjek koji je znao sve i kojeg su svi znali

Zaključao je za sobom vrata ureda i stepenicama se spustio na cestu.
-Bok!
-Bok.
-E, bok.
-Bok, bok, kak si?
-Ide, evo, ti?
-Dobro, žurim na posel.
-Ajde, vidimo se, bok.
-Bok.
Mahnuo je rukom preko ceste, pozdravio par i pokazao ispruženim palcem i malim prstom prinesenim uhu kako će se čuti.
-Može, zvrcni!
Tramvaj je već dolazio na stanicu, pa je požurio mahnuvši glavom ljudima putem. Vrata su se otvorila.
-E, bok!
-Bok.
-Bok.
-Bok.
Ušao je u tramvaj, cvikao kartu, pa pogledao oko sebe.
-Bok!
-Bok, stari, kak je?
-Dobro...Eeee, bok, bok!
Gledao je dalje niz tramvaj i jednog po jednog putnika srdačno pozdravljao:
-Dobar dan, kak ste? Kak noga?
-Bok, sinek, bolje je, malo me još boli dok stojim.
-Bit će bolje.
-Booook! -mahne rukom društvu na kraju vagona.
-Bok!
-Bok!
-Bok! - odvrati društvo.
Sjedne na stolac, odmahne svima na stanici u suprotnom smjeru, pa nakon kraće stanke na semaforu, tramvaj dođe do iduće stanice.
-Bok, vidimo se. -kaže mu na odlasku gospođa.
-Đenja, čuvajte nogu.
-Eeee, bok! - oduševljeno ga pozdravi prijetelj na ulasku.
-Bok, čovječe, pa di si?
-Evo me. Si bil?
-Jesam.
-I?
-A niš, sve po starom.
-Jebi ga.
-Jebi ga.
-A ti? Kaj je s tobom?
-Delam, idem baš s posla.
-Kad si na godišnjem?
-U osmom. Ti?
-Ja sam bil, sad opet šljaka.
-Jebi ga.
-Jebi ga.
Došla je i iduća stanica, mahnuo je putnicima koji su izašli, pa pozdravio nove.
-Bok.
-Bok.
-Bok.
-Bok.
-Bok, bok!
-E, bok!
Zazvoni mu mobitel:
-Halo?
-Bok, di si?
-E, bok Đunta, evo u tramvaju, idem doma.
-Si čul ko je riknul?
-Ne?
-Lima, jebemti.
-U jebemti, pa kad? Kak? Di?
-Evo sad me zvala Mirta, ona je žnjim bila dobra, veli da ga je čuka stresla noćas, išel je s nekog tuluma, čajanke, kaj ja znam, kurac palac, znaš tu njegovu ekipu, valjda je preteral.
-Njesra...Niš, fala kaj si nazval, bum poslal telegram starcima. Ajde, čuvaj se.
-Bok.
Dok je razgovarao, još je par puta kimnuo glavom svima koji su izašli i ušli u tramvaj, a uskoro je dolazila i njegova stanica, pa se digao sa stolca i stisnuo gumb za izlazak.
Okrenuo se, pa pozdravio sve u tramvaju i svi su pozdravili njega.
Na izlazu se mimoišao sa troje novih putnika, sve ih je pozdravio, ali više odsutno, razmišljajući o Limi. Nije stanovao daleko, pa je brzo došao do stubišta. Nikog nije bilo, pa se u tišini uspeo do prvog kata i svog stana.
Ušao je, upalio svijetlo, ostavio ključeve na polici uz vješalicu, pa uzeo blokić i olovku sa stola, telefon i počeo birati brojeve.
-Opće informacije, izvolite.
-Bok, Ivana, ja sam.
-Eeee, bok, mačak, kak si, kaj ima novog?
-Niš posebno, evo me sa šljake. Nego, daj mi reci ko je sve rodil danas?
-Evo, ček... -čulo se šuškanje papira, pa opet Ivanin glas.
-Znači ovak, Lana Prebeg je rodila sina, Marina Bikić Lončarić isto sina, Valentina Žiger curicu i Lidija Kropec sina.
-Lidija Kropec sina... -ponavljao je tiho. -Dooobro, a sad mi reci ko je sve umrl.
-Mhmmmm, znači Stipe Moskalov, Anka Petrović i Davor Mikić...
-...Lima. -rekli su oboje u isti glas.
-Kaj, znal si g...čuj mene, naravno da si ga znal.
-Je, znal sam ga. Fala ti, čujemo se sutra.
-Nema ti mene sutra, imam slobodan dan, al bumo se čuli, mačak. Drž se. Bok.
-Bok.
Poklopio je slušalicu, zapalio cigaretu, pa ispuhnuo nakon što je zadržao malo duže u plućima prvi dim.
Onda je opet počeo birati brojeve i nakon nekoliko sekundi u slušalici se čuo poznati glas:
-Pošta, izvolite?
-Bok, Miki, ja sam.
-Bok, bok, dužan si mi lovu, kladil sam se z Dragecom da buš zval prije 8. Tak da mi visiš vopi.
-Ha čuj, ko ti kriv kad se kladiš na zicere. Tak te i na kladari uvijek sjebe koeficijent 1.20.
-Je, je, lako se s budalom zajebavat. Reci, kaj pišem?
-Ovak, pošalji telegram sućuti familijama Moskalov, Petrović i Mikić...
-Koji Mikić? -prekine ga Miki.
-Lima.
-Nemoj jebat?! Pa kak, kad, di?
-A bum ti pričal kad dođem na pivu. I daj zapiši sad drugo. Pošalji čestitke familijama Prebeg, Bikić Lončarić, Žiger i Kropec.
-Jebate, kaj tebe to košta, onak, ja bi spizdil na mozak da moram tak svaki dan.
Jebi ga, zamisli kak mi je svake godine na rođendan kad svima okrenem rundu.

Sa druge strane nastala je tišina, pa je zaključio da je dobar trenutak da poklopi slušalicu.

ponedjeljak, 18. srpnja 2011.

Kako je mali čovjek s velikom škembom pobijedio brdo



Probudio me hroptaj želuca. Zadnji put sam jeo prije više od 45 minuta, a novaca više nisam imao. Bilo je vrijeme da krenem prema kući. Ručnik ovlaš zabacim oko vrata, nataknem japanke i krenem. Pogledam još jednom prema moru, ne bih li se bacio prije polaska, ali novi želučani hroptaj odvrati me od ideje.



Gegajući se polako i još sanjiva oka, dođem do stepenice na kojoj me s prijetnjom gledao broj 1. "Ha!", samo se osmjehnem dušmanu i hrabro nagazim na istu.



Uz ciku djece u daljini i prigušeni urlik nekog grimiznog izgorenog turista, s lakoćom sam se penjao uz stube. Hineći užitak, promatrao sam šumu oko mene i zahvaljivao joj na hladu, uvjeren da tako sakriven od sunca, moj uspon neće biti težak. Malo pomalo, ugledah brojku sto i nadmoćno pljunem, ciljajući baš na nju, ali par kapljica objesi mi se niz donju usnu i kapne na sisu.



Već nakon nekoliko stepenica, šuma se prorijedi i sunce udari u potiljak. "Osveta brda...", promrmljam u bradu, ali krenem dalje istim tempom. Sada već ustaljenog ritma disanja, zaštitim od izdajničkog sunca glavu pokrivši se ručnikom, pa uz prvu rosu znoja ugledam i dvjestotu stepenicu. Ne pljujem, samo pogledam bradavicu i još je jednom obrišem, za svaki slučaj.



Lijeva noga, desna noga, lijeva noga, desna noga... Spotaknem se rubom japanke o stepenicu. Psujem. Dižem se, stresem prljavštinu sa ruke i koljena. Skinem komad oguljene kože, pa ga gledam, tražeći nešto. Nemam pojma što, pa bacam kožu u šumu, a kap krvi proviri iz rane. Obrišem je rukom, pa poližem prste, a metalni okus ispuni mi usta. Pred očima mi se ukaže Bruce Lee i u meni proradi isti onaj osvetnički inat kojim je moj junak zatamanio neprijatelja kad mu je raskrvario usnu. Ispod oka se smješkam brdu i nagazim na brojku tristo.



Ne znam da li zbog straha od moje odmazde, ali šuma se uskoro zagusti nad putem. Ne ipak potpuno, ali prošaran hladom i vođen osvetničkom energijom, krenem dalje. Dišući kroz stisnute zube ostavljao sam iza sebe stepenice kao što traktor na njivi ostavlja brazde. Dobro, ne baš tako, ali penjem se. I već sam na 400.



Još desetak stepenica i počinjem hiperventilirati. Lovim zrak, hvatam se za prsa i počinjem sumnjati da sam ipak malo pretjerao s ritmom. Usporavam, a nakon novih deset stepenica i stajem. Zijevam ko šaran. Sjedam, a ubrzo zatim i legnem. Lice mi se grči u pokušajima da udahnem što više zraka. Natrag sjedam i gledam u pod i dalje duboko dišući. Brišem znoj sa čela. Ne znam koliko je vremena prošlo, možda minuta, možda deset, ali dolazim k sebi, ustajem i polako se uspinjući dolazim do brojke 500. Strah me pljunut.



O majko sveta i ko me silio da gledam gore! Agonija, kataklizma, naopaki bezdan. Stepenicama nema kraja, a one me vabe kao sirene posrnule moreplovce. Šapću "Dođi, dođi, tu smo zbog tebe, dođi, dođi...". Odlučno napravim prvi korak, pa drugi, pa treći i opet se penjem, ustrajan da uspijem.



Pokušavam ritmično disati, malo usporim, stanem s vremena na vrijeme, ali listovi stežu. Bole. Šalju mozgu poruku "Alo, buraz, di ćeš? Vrati se natrag, kaj glumiš? Nemoj nam to raditi, ej, pa na istoj smo strani, pa nismo neprijatelji!" Dvoumim se kratko, ali trpim i polako s grčem na usnama ugledam 600.



Opet lovim zrak, želudac mi se diže, ali badava, nisam već odavno ništa jeo.Šuma se prijeteći nadvila nadamnom, guši me. Kašljem, pljujem, znoj mi se cijedi u oči i poluslijep, sa rukama na koljenima, kao u magli vidim na podu srce. Jel to moje izrigano srce?! Lovim se za prsa i osjetim ispod hrpe kože, sala i kostiju udarce. 7 po Richteru, rekao bih ovako laički. Dobro je, još je tu...Duboko dišem i pokušavam doći sebi. Nakon nekoliko minuta i dolazim, pa krećem dalje, polako. Jako polako.



Pribjegavam novoj taktici. Deset po deset stepenica. Ne bu mene niko jebal! Mic po mic, mic po mic, i evo me na 700.



Vidim civilizaciju! Ubrzavam! Čujem trubu automobila i nervoznog vozača! Volim ga! Bacam ručnik natopljen znojem i pobjednički dižem ruke u zrak! Sav vibriram od gigantskih otkucaja srca, ali ne marim, tu sam, živ, pobjednik! Uspnem se još posljednje tri stepenice uzdignutih ruku i pogleda uperenog u nebo i ostajem tako neko vrijeme.



Spustim glavu i vidim okupljene ljude da me gledaju ko luđaka, a ne šampiona, pa spuštam i ruke i okrenem se od njih. Telepatski pokušavam okrenuti njihove glave sa sebe. Ali u sekundi zaboravljam i na sve prisutne, i na agoniju koju sam prošao, i na krvavo koljeno i privremeno sljepilo. Zakleo bih se i da je srce stalo na trenutak kad sam ugledao prizor sa vrha ove velebne i surove planinetine.
E sad sam se stvarno osjećao kao pobjednik.

petak, 15. srpnja 2011.

Speaking of death...

Vruć, sparan, nepodnošljiv ljetni dan. Nadao se barem malom osvježenju na Mirogoju, ali pogled na rodbinu pokojnika, prijatelje i znance samo je pojačao osjećaj stegnutih pluća.
Sprovod je bio relativno velik, bio bi vjerojatno i veći da nije bio srpanj, ali i ovakav je davao dojam da se radi o ispraćaju uglednog čovjeka.
Sakrio se u hlad, pokušavajući se koliko-toliko zaštititi od sunca, ali od užarenog asfalta i toplog zraka nije se mogao sakriti.
Ljudi u tamnozelenim unifromama počeli su iznositi vijence, rodbina je izašla iz sumorne mrtvačnice zasljepljena od sunca i suza, a četiri muškarca u crnim hlačama i bijelim košuljama zapjevali su.
Stegnulo mu se grlo kao i većini oko njega, suze su krenule. Neki su ih gutali, drugi su tihom, prikrivenom ljutnjom žalovali na svoj način.
Svećenik je nakrtako ublažio tugu, ne toliko rječima utjehe, nego većini prisutnih dobro znanim tekstom. Pokojnik je umro u 77. godini i većina okupljenih bili su njegova generacija. Neki od njih viđali su se samo na ovakvim prigodama.
Poslije svećenika, prigodno slovo održali su njegovi bivši kolege sa sveučilišta, prijatelji iz bridž kluba i iz novina za koje je honorarno pisao kolumnu. Nakon toga, sve je utihnulo na nekoliko sekundi, pa je u daljini zazvonilo zvono i električno vozilo sa lijesom polako je krenulo prema raki, a za njim povorka ožalošćenih.

Dok je tako hodao prema arkadama i zvonce sve jače zvonilo, pokušavao se sjetiti zadnje prigode kada je razgovarao sa pokojnikom, ali nije mogao. Sjećao se razgovora kada su slučajno naletjeli jedan na drugoga na Dolcu i započeli priču o kulinarstvu uz pelinkovac i deci kisele. Sjećao se i susreta na otvorenju jedne izložbe, ali koje i kada, nije se mogao sjetiti. Kao ni zadnjeg njihovog susreta.
Prebirući tako po sjećanjima, već je povorka krenula vijugati grobljem, pa se okrenuo da vidi koliko je duga. Bio je to sada prilično impozantan prizor, obavijen tugom i ljetnom sparinom.

Sjetio se tada druge dvije povorke, prije dvadeset i više godina, još duže i još tužnije.

Prva je pratila Maju, njegovu bivšu djevojku, staru 16 godina. Na povratku iz Kulušića na nju je naletio pijani idiot. Nikad nitko nije odgovarao za njenu smrt, a ako su krivca i proganjale noćne more i savijest, roditeljima i prijateljima to je bila utjeha ravna nuli.
Na tom su sprovodu on i još pet prijatelja nosili njen lijes, a za njima se izvijala rijeka ljudi, isplakane su rijeke suza, a u grob su pobacane stotine bijelih ruža i papirića sa porukama prijateljici.

Druga je pratila Sašu, njegovog dobrog prijatelja iz kvarta kojeg je načela droga, a smrtni udarac zadao mu je automobil dok je nakon jedne od svojih "žutih" seansi bauljao Držićevom.
I ta je povorka ličila na onu prethodnu, ali je bila nešto manja. Neki od njegovih prijatelja žalovali su nešto jačom ljutnjom i kroz stisnute zube govorili kako je izazivao sudbinu i na kraju izgubio. Smatrali su se njegovim prijateljima, ali nisu bili prijatelji kada je to bilo bitno, kada su saznali da izaziva sudbinu.

Štrecnulo ga je kada je shvatio da danas ne bi znao naći njegov grob, da ih se sjeti jako rijetko, uglavnom kada vidi njihove roditelje još uvijek u crnini i da je vjerojatno kao i većina onih koji su bili na njihovom sprovodu licemjeran. Nije znao da li njihove grobove posjećuje itko osim obitelji, ali je znao da kada sretne ljude s kojima ja dijelio prijateljstvo s ovo dvoje nikada ne spomenu nijedno od njih.

Okrenuo se ponovo prema povorci u kojoj je bio i pomislio kako je pokojnik imao sreće ili znanja ili mu je jednostavno sudbina tako odredila da će ga se sjećati kroz njegova predavanja, njegove knjige, njegove kolumne, djecu i unuke. Maje i Saše posramljeno se sjeća rijetko. Jako rijetko.

srijeda, 13. srpnja 2011.

Smrt (Dobriši Cesariću)

Smrt nije tašta. Sve nas voli isto.
I bludne i stidne, bogate i same.
Istim žarom nosi tihoblijeda tijela,
nepomična, hladna i bez drame.
Pod zemljom i travom isti crvi žive,
U hladnoj samoći ničega i tame.

Al ipak, uz svu crnu moć i snagu,
Smrti je lako pobjeći iz stiska.
Knjiga, stih, slika. Dobro djelo.
Osmijeh sina ili unučice vriska.
I kad stranac srcem svojim čita,
Sva tuđa sreća il' patnja postaje mu bliska.

Tako je lako udahnuti život,
unijeti svjetlost u podzemlje tame.
Pružiti ruku i dići iz groba
sve one blijede, hladne i same.
Otvorenim srcem gledati i čuti
svoje i tuđe uspomene i drame.

utorak, 12. srpnja 2011.

Heat


Closing my eyes, feeling the breeze on my face,

somewhere distant seagull makes well known noise,

my toes on sandy beach leave moist trace,

beer in one hand, cold gemišt in other, oh, what a choice!


Palms above my head šuškaju offering shade,

topless women play volleyball smiling at me,

for million kunas i wouldn't accept the trade,

Not even for two, not even for three!


Sand beaches, blue ocean, palms and women nude,

cold beer, deep shade, no armpits leaking sweats,

Forgive me if I'm getting a bit rude,

But I'm stuck at fucking Šušnjevec!

nedjelja, 10. srpnja 2011.

Dnevnik

Po starom dobrom običaju, u kući Jakšića gledao se dnevnik u pola osam. Ivan je tu tradiciju njegovao otkad je kupio prvi Telefunkenov televizor i to je bilo svetinja. Iz gostiju se vraćalo da bi se došlo na dnevnik, iz popodnevnih šetnji se dolazilo na dnevnik, čak i kad im se rađao unuk, dnevnik se gledao. Marija nije tako pobožno gledala u čarobnu kutiju, mada je i ona voljela sjesti u fotelju i praviti se da ju zanimaju dnevno-političke teme, posebno kada su voditelji bili zgodni mladi spikeri dubokog glasa.
I te je večeri Ivan sjedio u svom naslonjaču, nestrpljivo iščekujući vijesti iz prijateljske Kine o rudarima zarobljenim u oknu, a Marija je dovršavala kolače za sutrašnji obiteljski ručak. Pekla je najbolje boem kocke i najbolju žarbo pitu, a s ponosom je na zid objesila diploma za najbolju Sacher tortu Mjesne Zajednice "Ilijino Brdo" u kategoriji "80 godina i više".
Kolači su bili spremni za hlađenje u frižideru, a u lončiću je ostalo malo čokolade, pa ga je zajedno sa kuhačom donijela Ivanu. On nije micao pogled sa TV ekrana, samo je primio lonac i zastao na sekundu kad je Zoran Šprajc sa smješkom na licu rekao kako ima dobrih naznaka da će rudari biti spašeni.
Kad ga je Marija ugledala, onako prosjedog, zgodnog, u odijelu i sa plavom pozadinom, čuvan od bijelog obrisa zemaljske kugle prošli su je trnci. Tako slično je i Ivan izgledao prije 40 i više godina, pa joj je s razlogom on bio omiljeni voditelj dnevnika.
Pogledala je Ivana i sjetila se kako im je nekad život bio ispunjen romantikom i avanturama. Znali su sjesti u svoj Renault 4 i voziti se bez nekog određenog cilja, pa su stali ako im se neko mjesto svidjelo. Koliko su samo puta vodili ljubav na bezimenim livadama, napuštenim stajama, obalama rijeka i potoka...
Sada ju je obuzela neka nostalgija, pa je pomilovala Ivanovu sijedu rijetku kosu, spustila ruku niz obrijano lice, osjetila brkove na jagodicama...
Odjednom je osjetila nešto što nije osjetila već više od 20 godina, kao lagani udar munje među preponama. Vođena nekom tajanstvenom davno zaboravljenom energijom, približila se Ivanu i poljubila ga, napravivši nezamislivo. Prekinula ga je u gledanju dnevnika!
On se iznenađeno trznuo i pogledao je u oči, htio je zaustiti u zaprepaštenju, ali taj pogled koji je susreo nije bio onaj isti pogled s kojim se budi i s kojim liježe pred spavanje. Taman je udahnuo da krene s pitanjima kad ga je ponovo poljubila, ovaj puta vlažnije i duže. Njegove su oči ostale otvorene, ali sva pitanja koja su mu pala na pamet nestala su.
Njegove koščate ruke prekrivene staračkim pjegama primaknule su ju bliže i ona je završila u njegovom krilu u starom naslonjaču. Poljubac je trajao kao vječnost. Njene su ruke krenule prema njegovim prsima, zavukle se ispod vunenog prsluka do kosšulje i lagano počele otkopčavati dugmad. Peglala je te košulje godinama, znala je svaki šav, svaki nabor, svaki gumb. Vješto je otkopčala sve prepreke, pa je brzo prste uplela među njegove sijede dlake na prsima, milujući njegove bradavice.
Sada su i njegove ruke osjetile neki novi impuls, pa je i on potražio njene grudi. Nekada su to bile lijepe čvrste grudi kruškastog oblika za kojima su uzdisali svi njegovi kolege iz poduzeća. Sada je od njih ostala smežurana prozirna koža sa crnim bradavicama na vrhu, ali i takve su davale snagu njegovim rukama. Visjele su kao sat u rukama hipnotizera, a on je bio opčinjen mekoćom njene kože. Halapljivo ih je primio i prinjeo svojim ustima, Marija je zažmirila i osjetila kako se čvrsti brkovi taru o njene aureole. Ispustila je neartikulirani zvuk i otela se iz njegovog stiska, kleknuvši pred njim. Otkopčala je njegove hlače, spustila ih brzo niz koljena zajedno sa dugim gaćama, pa počela ljubiti njegova bedra. Duboko je udahnuo i zatvorio oči, spustio ruke na njenu glavu i pomilovao snježno bijelu kosu njegove drage.
Ljubila ga je sve više i više, a on je širio noge i tonuo sve dublje u naslonjač. Napokon je usnama dotaknula njegove kese na kojima se tu i tamo nazirala koja bijela dlaka. Primila ih je u ruke i dok je dalje ljubila loptice, igrala se rastegnutom, mlohavom kožom koja je visjela niz prepone. Drugom je rukom pogladila komad mesa koji je nekad ponosno salutirao njenoj ljepoti, pokušavajući tom vojniku udahnuti život. Bila je nježna, micala ga gore-dolje, obujmila ga je svojim prstima pokušavajući ga zagrijati, razigrati. Kad je vidjela da to ne daje nikakvih rezultata, liznula ga je. Slankasti okus odmah je preplavio njen jezik, pa ga je bez razmišljanja stavila cijelog u usta. Topla, mekana, cuclala su taj visuljak kao sladoled. Trudila se, micala glavu ritmično, ali nikakvog rezultata. Izvadila je zubnu protezu, stavila na stol pokraj naslonjača, pa nastavila sa pokretima, sada trljajući meso o meso. Mekani desni sjetili su Ivana na sve one trenutke kada je na tajnovitim i romantičnim mjestima vodio ljubav sa Marijom, kada je njegova tvrda batina pružala oboje toliko zadovoljstva ulazeći u njenu vruću vlažnu spilju.
Osjetio je istu onu munju Marija je u ustima osjetila život. Daleko je to bilo od ratnika kakvog se sjećala, ali Ivanovo meškoljenje u naslonjaču dalo joj je naslutiti da je na dobrom tragu. Nastavila je mljackati krezubim ustima i brže nego što je očekivala osjetila trzaj njegovih prepona prema njenoj glavi, a ubrzo zatim i kapljicu njegovog sjemena kako umorno puže.
Zahroptao je glasno, čvrsto primio njenu sijedu glavu ostao tako trenutak, dva.
Prsti su polako počeli puzati niz njen vrat, sve dok nisu potpuno pali na naslonjač. Gledala ga je u oči. očekujući njegovu reakciju, smješak, riječi...
On je samo duboko uzdahnuo zatvorenih očiju i tiho zahrkao kao što uvijek zahrče kad legnu u krevet.
Zakopčala je svoju bluzu, polako i bolno ustala je pridržavajući se za stolić, namjestila protezu natrag u usta i krennula prema kuhinji da stavi kolač u hladnjak.

petak, 8. srpnja 2011.

Celebrity

Volio bih kada bih mogao napisati najbolju ikad napisanu knjigu, da me zapamte po mojoj mašti, da me citiraju svi, od popularnih do emo klinaca, da budem stalan gost na statusima Facebooka i Twittera. Da moje misli budu tetovaže po tijelima, pa da me se čita svuda, od tramvaja do Zrća.
Volio bih kada bih mogao režirati najbolji film ikad. Da me poučavaju studentima na Akademiji i da sa 42 godine dobijem Oscara za životno djelo. Nagrada kao nagrada ne bi mi bila bitna (ali ego bi mi titrao kao cd ostavljen da visi na balkonu da tjera golubove), ali bi mi bilo jako bitno da budem u dvorani zajedno sa Lynchem, Fincherom, De Nirom. Na zabavi bih iskoristio društvo Brada Pitta da me okruže žene.
Volio bih napisati pjesmu za Madonnu, da imam priliku gledati ju izbliza i da čujem kako riječi koje sam ja napisao preko očiju ulaze u nju, izazivaju kemijsku reakciju u mozgu i tako procesuirane ispunjavaju njena pluća i izlaze kroz usta u obliku njenog najvećeg hita ikad.
Volio bih naslikati sliku koja bi otkrila Giocondinin smješak, glasniju od Krika, mračniju od Noćne straže. Da vidim najbogatije ljude kako se na aukciji razmeću milijunima da me imaju na zidu. Ne zbog novaca. Tako bih mogao postati besmrtan kao Warhol i ući u enciklopediju pop kulture kao utjecaj na mlade slikare.
Volio bih svojim rukama oblikovati glinu, keramiku ili mramor s takvim umijećem da bi svi poželjeli dotaknuti kip, ali bi se istovremeno bojali dotaknuti ga, onako mali. Dok bi gledali tu skulpturu moje supruge, shvatili bi zašto je toliko volim, jer ta bi skulptura odavala svu njenu unutrašnju i vanjsku ljepotu.

Ja ću se ipak prijaviti za neki reality show. Ili napisati neki besramno ljigavi šund. Ili još bolje, zalizati ću kosu prema naprijed i ljubovati sa dobrodržećom gospođom u ranim osamdesetima.
Biti ću glavni na špici, a možda me i pozovu u "Ples sa zvijezdama".

utorak, 5. srpnja 2011.

Refresh

U sobi je bio mrak. Jedino je upaljeni ekran računala osvjetljavao njeno umorno lice. Nakon napornog dana, rastrgana između obaveza , napokon je mogla otploviti bespućima virtualne stvarnosti i opustiti se. Možda napiše nešto, možda samo prošeta stranicama koje je redovito pratila...
Prvo pošta, socijalne mreže i ostalo društveno oruđe. Većinu ih je već pročitala koristeći mnogobrojne gadgete koji su joj olakšavali posao. Preletjela je preko novih poruka, pa se vratila na one već pročitane. Pročitala ih je taj dan već nekoliko puta, ali opet im se vratila. Smiješak je bio sve veći dok je mišem spuštala tekst i tišinu ispunjavala tiho čitajući njegove poruke.
Zagledala se u točku na kraju poruke, kao da čeka da se tekst sam nastavi nadopunjavati.
Zatvorila je oči i zamišljala kako bi poruka dalje tekla.
Ljetni povjetarac ušuljao se kroz otvoreni prozor i pomazio joj vrat, spustio se na njena ramena, a koža se naježila kao pod jagodicama prstiju. Opustila se i nagnula glavu, htjela je licem dotaknuti ruke koje je osjetila na sebi, a kosa je samo pojačala osjećaj ugode. Novi nalet povjetarca još je više rasplamsao maštu jer je topli ljetni zrak dočaravao njegov dah kako klizi niz njen vrat, zavlači se kroz naramenice uz grudi i nestaje na njenom trbuhu.
Duboko je uzdahnula, a kad je vjetra potpuno nestalo, otvorila je oči i gledala u istu točku na kraju teksta.

Nježno je stisnula tipku F5 nekoliko puta, ali ništa se nije dogodilo.

Ugasila je računalo, legla u krevet i zaspala u iščekivanju novog dana, novih poruka...