ponedjeljak, 18. srpnja 2011.

Kako je mali čovjek s velikom škembom pobijedio brdo



Probudio me hroptaj želuca. Zadnji put sam jeo prije više od 45 minuta, a novaca više nisam imao. Bilo je vrijeme da krenem prema kući. Ručnik ovlaš zabacim oko vrata, nataknem japanke i krenem. Pogledam još jednom prema moru, ne bih li se bacio prije polaska, ali novi želučani hroptaj odvrati me od ideje.



Gegajući se polako i još sanjiva oka, dođem do stepenice na kojoj me s prijetnjom gledao broj 1. "Ha!", samo se osmjehnem dušmanu i hrabro nagazim na istu.



Uz ciku djece u daljini i prigušeni urlik nekog grimiznog izgorenog turista, s lakoćom sam se penjao uz stube. Hineći užitak, promatrao sam šumu oko mene i zahvaljivao joj na hladu, uvjeren da tako sakriven od sunca, moj uspon neće biti težak. Malo pomalo, ugledah brojku sto i nadmoćno pljunem, ciljajući baš na nju, ali par kapljica objesi mi se niz donju usnu i kapne na sisu.



Već nakon nekoliko stepenica, šuma se prorijedi i sunce udari u potiljak. "Osveta brda...", promrmljam u bradu, ali krenem dalje istim tempom. Sada već ustaljenog ritma disanja, zaštitim od izdajničkog sunca glavu pokrivši se ručnikom, pa uz prvu rosu znoja ugledam i dvjestotu stepenicu. Ne pljujem, samo pogledam bradavicu i još je jednom obrišem, za svaki slučaj.



Lijeva noga, desna noga, lijeva noga, desna noga... Spotaknem se rubom japanke o stepenicu. Psujem. Dižem se, stresem prljavštinu sa ruke i koljena. Skinem komad oguljene kože, pa ga gledam, tražeći nešto. Nemam pojma što, pa bacam kožu u šumu, a kap krvi proviri iz rane. Obrišem je rukom, pa poližem prste, a metalni okus ispuni mi usta. Pred očima mi se ukaže Bruce Lee i u meni proradi isti onaj osvetnički inat kojim je moj junak zatamanio neprijatelja kad mu je raskrvario usnu. Ispod oka se smješkam brdu i nagazim na brojku tristo.



Ne znam da li zbog straha od moje odmazde, ali šuma se uskoro zagusti nad putem. Ne ipak potpuno, ali prošaran hladom i vođen osvetničkom energijom, krenem dalje. Dišući kroz stisnute zube ostavljao sam iza sebe stepenice kao što traktor na njivi ostavlja brazde. Dobro, ne baš tako, ali penjem se. I već sam na 400.



Još desetak stepenica i počinjem hiperventilirati. Lovim zrak, hvatam se za prsa i počinjem sumnjati da sam ipak malo pretjerao s ritmom. Usporavam, a nakon novih deset stepenica i stajem. Zijevam ko šaran. Sjedam, a ubrzo zatim i legnem. Lice mi se grči u pokušajima da udahnem što više zraka. Natrag sjedam i gledam u pod i dalje duboko dišući. Brišem znoj sa čela. Ne znam koliko je vremena prošlo, možda minuta, možda deset, ali dolazim k sebi, ustajem i polako se uspinjući dolazim do brojke 500. Strah me pljunut.



O majko sveta i ko me silio da gledam gore! Agonija, kataklizma, naopaki bezdan. Stepenicama nema kraja, a one me vabe kao sirene posrnule moreplovce. Šapću "Dođi, dođi, tu smo zbog tebe, dođi, dođi...". Odlučno napravim prvi korak, pa drugi, pa treći i opet se penjem, ustrajan da uspijem.



Pokušavam ritmično disati, malo usporim, stanem s vremena na vrijeme, ali listovi stežu. Bole. Šalju mozgu poruku "Alo, buraz, di ćeš? Vrati se natrag, kaj glumiš? Nemoj nam to raditi, ej, pa na istoj smo strani, pa nismo neprijatelji!" Dvoumim se kratko, ali trpim i polako s grčem na usnama ugledam 600.



Opet lovim zrak, želudac mi se diže, ali badava, nisam već odavno ništa jeo.Šuma se prijeteći nadvila nadamnom, guši me. Kašljem, pljujem, znoj mi se cijedi u oči i poluslijep, sa rukama na koljenima, kao u magli vidim na podu srce. Jel to moje izrigano srce?! Lovim se za prsa i osjetim ispod hrpe kože, sala i kostiju udarce. 7 po Richteru, rekao bih ovako laički. Dobro je, još je tu...Duboko dišem i pokušavam doći sebi. Nakon nekoliko minuta i dolazim, pa krećem dalje, polako. Jako polako.



Pribjegavam novoj taktici. Deset po deset stepenica. Ne bu mene niko jebal! Mic po mic, mic po mic, i evo me na 700.



Vidim civilizaciju! Ubrzavam! Čujem trubu automobila i nervoznog vozača! Volim ga! Bacam ručnik natopljen znojem i pobjednički dižem ruke u zrak! Sav vibriram od gigantskih otkucaja srca, ali ne marim, tu sam, živ, pobjednik! Uspnem se još posljednje tri stepenice uzdignutih ruku i pogleda uperenog u nebo i ostajem tako neko vrijeme.



Spustim glavu i vidim okupljene ljude da me gledaju ko luđaka, a ne šampiona, pa spuštam i ruke i okrenem se od njih. Telepatski pokušavam okrenuti njihove glave sa sebe. Ali u sekundi zaboravljam i na sve prisutne, i na agoniju koju sam prošao, i na krvavo koljeno i privremeno sljepilo. Zakleo bih se i da je srce stalo na trenutak kad sam ugledao prizor sa vrha ove velebne i surove planinetine.
E sad sam se stvarno osjećao kao pobjednik.

1 komentari:

Trendy White kaže...

Predobra prica! Osvojila me.. Bas si pobjednik! I srce je fakat tukujut! Goapodine, skidam vam kapu. Moj duboki naklon ;)

Objavi komentar