nedjelja, 10. srpnja 2011.

Dnevnik

Po starom dobrom običaju, u kući Jakšića gledao se dnevnik u pola osam. Ivan je tu tradiciju njegovao otkad je kupio prvi Telefunkenov televizor i to je bilo svetinja. Iz gostiju se vraćalo da bi se došlo na dnevnik, iz popodnevnih šetnji se dolazilo na dnevnik, čak i kad im se rađao unuk, dnevnik se gledao. Marija nije tako pobožno gledala u čarobnu kutiju, mada je i ona voljela sjesti u fotelju i praviti se da ju zanimaju dnevno-političke teme, posebno kada su voditelji bili zgodni mladi spikeri dubokog glasa.
I te je večeri Ivan sjedio u svom naslonjaču, nestrpljivo iščekujući vijesti iz prijateljske Kine o rudarima zarobljenim u oknu, a Marija je dovršavala kolače za sutrašnji obiteljski ručak. Pekla je najbolje boem kocke i najbolju žarbo pitu, a s ponosom je na zid objesila diploma za najbolju Sacher tortu Mjesne Zajednice "Ilijino Brdo" u kategoriji "80 godina i više".
Kolači su bili spremni za hlađenje u frižideru, a u lončiću je ostalo malo čokolade, pa ga je zajedno sa kuhačom donijela Ivanu. On nije micao pogled sa TV ekrana, samo je primio lonac i zastao na sekundu kad je Zoran Šprajc sa smješkom na licu rekao kako ima dobrih naznaka da će rudari biti spašeni.
Kad ga je Marija ugledala, onako prosjedog, zgodnog, u odijelu i sa plavom pozadinom, čuvan od bijelog obrisa zemaljske kugle prošli su je trnci. Tako slično je i Ivan izgledao prije 40 i više godina, pa joj je s razlogom on bio omiljeni voditelj dnevnika.
Pogledala je Ivana i sjetila se kako im je nekad život bio ispunjen romantikom i avanturama. Znali su sjesti u svoj Renault 4 i voziti se bez nekog određenog cilja, pa su stali ako im se neko mjesto svidjelo. Koliko su samo puta vodili ljubav na bezimenim livadama, napuštenim stajama, obalama rijeka i potoka...
Sada ju je obuzela neka nostalgija, pa je pomilovala Ivanovu sijedu rijetku kosu, spustila ruku niz obrijano lice, osjetila brkove na jagodicama...
Odjednom je osjetila nešto što nije osjetila već više od 20 godina, kao lagani udar munje među preponama. Vođena nekom tajanstvenom davno zaboravljenom energijom, približila se Ivanu i poljubila ga, napravivši nezamislivo. Prekinula ga je u gledanju dnevnika!
On se iznenađeno trznuo i pogledao je u oči, htio je zaustiti u zaprepaštenju, ali taj pogled koji je susreo nije bio onaj isti pogled s kojim se budi i s kojim liježe pred spavanje. Taman je udahnuo da krene s pitanjima kad ga je ponovo poljubila, ovaj puta vlažnije i duže. Njegove su oči ostale otvorene, ali sva pitanja koja su mu pala na pamet nestala su.
Njegove koščate ruke prekrivene staračkim pjegama primaknule su ju bliže i ona je završila u njegovom krilu u starom naslonjaču. Poljubac je trajao kao vječnost. Njene su ruke krenule prema njegovim prsima, zavukle se ispod vunenog prsluka do kosšulje i lagano počele otkopčavati dugmad. Peglala je te košulje godinama, znala je svaki šav, svaki nabor, svaki gumb. Vješto je otkopčala sve prepreke, pa je brzo prste uplela među njegove sijede dlake na prsima, milujući njegove bradavice.
Sada su i njegove ruke osjetile neki novi impuls, pa je i on potražio njene grudi. Nekada su to bile lijepe čvrste grudi kruškastog oblika za kojima su uzdisali svi njegovi kolege iz poduzeća. Sada je od njih ostala smežurana prozirna koža sa crnim bradavicama na vrhu, ali i takve su davale snagu njegovim rukama. Visjele su kao sat u rukama hipnotizera, a on je bio opčinjen mekoćom njene kože. Halapljivo ih je primio i prinjeo svojim ustima, Marija je zažmirila i osjetila kako se čvrsti brkovi taru o njene aureole. Ispustila je neartikulirani zvuk i otela se iz njegovog stiska, kleknuvši pred njim. Otkopčala je njegove hlače, spustila ih brzo niz koljena zajedno sa dugim gaćama, pa počela ljubiti njegova bedra. Duboko je udahnuo i zatvorio oči, spustio ruke na njenu glavu i pomilovao snježno bijelu kosu njegove drage.
Ljubila ga je sve više i više, a on je širio noge i tonuo sve dublje u naslonjač. Napokon je usnama dotaknula njegove kese na kojima se tu i tamo nazirala koja bijela dlaka. Primila ih je u ruke i dok je dalje ljubila loptice, igrala se rastegnutom, mlohavom kožom koja je visjela niz prepone. Drugom je rukom pogladila komad mesa koji je nekad ponosno salutirao njenoj ljepoti, pokušavajući tom vojniku udahnuti život. Bila je nježna, micala ga gore-dolje, obujmila ga je svojim prstima pokušavajući ga zagrijati, razigrati. Kad je vidjela da to ne daje nikakvih rezultata, liznula ga je. Slankasti okus odmah je preplavio njen jezik, pa ga je bez razmišljanja stavila cijelog u usta. Topla, mekana, cuclala su taj visuljak kao sladoled. Trudila se, micala glavu ritmično, ali nikakvog rezultata. Izvadila je zubnu protezu, stavila na stol pokraj naslonjača, pa nastavila sa pokretima, sada trljajući meso o meso. Mekani desni sjetili su Ivana na sve one trenutke kada je na tajnovitim i romantičnim mjestima vodio ljubav sa Marijom, kada je njegova tvrda batina pružala oboje toliko zadovoljstva ulazeći u njenu vruću vlažnu spilju.
Osjetio je istu onu munju Marija je u ustima osjetila život. Daleko je to bilo od ratnika kakvog se sjećala, ali Ivanovo meškoljenje u naslonjaču dalo joj je naslutiti da je na dobrom tragu. Nastavila je mljackati krezubim ustima i brže nego što je očekivala osjetila trzaj njegovih prepona prema njenoj glavi, a ubrzo zatim i kapljicu njegovog sjemena kako umorno puže.
Zahroptao je glasno, čvrsto primio njenu sijedu glavu ostao tako trenutak, dva.
Prsti su polako počeli puzati niz njen vrat, sve dok nisu potpuno pali na naslonjač. Gledala ga je u oči. očekujući njegovu reakciju, smješak, riječi...
On je samo duboko uzdahnuo zatvorenih očiju i tiho zahrkao kao što uvijek zahrče kad legnu u krevet.
Zakopčala je svoju bluzu, polako i bolno ustala je pridržavajući se za stolić, namjestila protezu natrag u usta i krennula prema kuhinji da stavi kolač u hladnjak.

5 komentari:

Trendy White kaže...

Groteskno! :) Podsjetilo me na jednu pricu od babe iz bakinog sela koja je izbecenih ociju prepricavala kak ovaj njezin "norc" riva glavu međ njene noge od kad mu se ne moze dignuti (a baba nije znala za oralac).. Suze su mi isle na oci kad je moja (bogobojazna) bakica prepricavala anegdotu i rekla kak se ova baba na taj prozor stisla ko "frulac (kurac) u sladoledu" :D

Edo Karapetrić kaže...

Drago mi je da sam ti evocirao jednu tako dragu uspomenu. :)

Trendy White kaže...

;) Molim te, nemoj vise.. Ove mentalne slike ostaju za cijeli zivot.. :facepalm:

Anonimno kaže...

Svi idemo u tom pravcu, bravo stari! <3 Eshi

rozni zid kaže...

"samo rijetki nađu rijetke", ostariti kraj nekoga i još uvijek željeti, i nije važno ako ne možeš, ali još uvijek čezneš, i prekidaš centralni dnevnik.. što bi čovjek više poželio

Objavi komentar