petak, 15. srpnja 2011.

Speaking of death...

Vruć, sparan, nepodnošljiv ljetni dan. Nadao se barem malom osvježenju na Mirogoju, ali pogled na rodbinu pokojnika, prijatelje i znance samo je pojačao osjećaj stegnutih pluća.
Sprovod je bio relativno velik, bio bi vjerojatno i veći da nije bio srpanj, ali i ovakav je davao dojam da se radi o ispraćaju uglednog čovjeka.
Sakrio se u hlad, pokušavajući se koliko-toliko zaštititi od sunca, ali od užarenog asfalta i toplog zraka nije se mogao sakriti.
Ljudi u tamnozelenim unifromama počeli su iznositi vijence, rodbina je izašla iz sumorne mrtvačnice zasljepljena od sunca i suza, a četiri muškarca u crnim hlačama i bijelim košuljama zapjevali su.
Stegnulo mu se grlo kao i većini oko njega, suze su krenule. Neki su ih gutali, drugi su tihom, prikrivenom ljutnjom žalovali na svoj način.
Svećenik je nakrtako ublažio tugu, ne toliko rječima utjehe, nego većini prisutnih dobro znanim tekstom. Pokojnik je umro u 77. godini i većina okupljenih bili su njegova generacija. Neki od njih viđali su se samo na ovakvim prigodama.
Poslije svećenika, prigodno slovo održali su njegovi bivši kolege sa sveučilišta, prijatelji iz bridž kluba i iz novina za koje je honorarno pisao kolumnu. Nakon toga, sve je utihnulo na nekoliko sekundi, pa je u daljini zazvonilo zvono i električno vozilo sa lijesom polako je krenulo prema raki, a za njim povorka ožalošćenih.

Dok je tako hodao prema arkadama i zvonce sve jače zvonilo, pokušavao se sjetiti zadnje prigode kada je razgovarao sa pokojnikom, ali nije mogao. Sjećao se razgovora kada su slučajno naletjeli jedan na drugoga na Dolcu i započeli priču o kulinarstvu uz pelinkovac i deci kisele. Sjećao se i susreta na otvorenju jedne izložbe, ali koje i kada, nije se mogao sjetiti. Kao ni zadnjeg njihovog susreta.
Prebirući tako po sjećanjima, već je povorka krenula vijugati grobljem, pa se okrenuo da vidi koliko je duga. Bio je to sada prilično impozantan prizor, obavijen tugom i ljetnom sparinom.

Sjetio se tada druge dvije povorke, prije dvadeset i više godina, još duže i još tužnije.

Prva je pratila Maju, njegovu bivšu djevojku, staru 16 godina. Na povratku iz Kulušića na nju je naletio pijani idiot. Nikad nitko nije odgovarao za njenu smrt, a ako su krivca i proganjale noćne more i savijest, roditeljima i prijateljima to je bila utjeha ravna nuli.
Na tom su sprovodu on i još pet prijatelja nosili njen lijes, a za njima se izvijala rijeka ljudi, isplakane su rijeke suza, a u grob su pobacane stotine bijelih ruža i papirića sa porukama prijateljici.

Druga je pratila Sašu, njegovog dobrog prijatelja iz kvarta kojeg je načela droga, a smrtni udarac zadao mu je automobil dok je nakon jedne od svojih "žutih" seansi bauljao Držićevom.
I ta je povorka ličila na onu prethodnu, ali je bila nešto manja. Neki od njegovih prijatelja žalovali su nešto jačom ljutnjom i kroz stisnute zube govorili kako je izazivao sudbinu i na kraju izgubio. Smatrali su se njegovim prijateljima, ali nisu bili prijatelji kada je to bilo bitno, kada su saznali da izaziva sudbinu.

Štrecnulo ga je kada je shvatio da danas ne bi znao naći njegov grob, da ih se sjeti jako rijetko, uglavnom kada vidi njihove roditelje još uvijek u crnini i da je vjerojatno kao i većina onih koji su bili na njihovom sprovodu licemjeran. Nije znao da li njihove grobove posjećuje itko osim obitelji, ali je znao da kada sretne ljude s kojima ja dijelio prijateljstvo s ovo dvoje nikada ne spomenu nijedno od njih.

Okrenuo se ponovo prema povorci u kojoj je bio i pomislio kako je pokojnik imao sreće ili znanja ili mu je jednostavno sudbina tako odredila da će ga se sjećati kroz njegova predavanja, njegove knjige, njegove kolumne, djecu i unuke. Maje i Saše posramljeno se sjeća rijetko. Jako rijetko.

2 komentari:

Trendy White kaže...

Odlican tekst i totalna istina.. Znas, smrt je prilicno egoisticna stvar. Ljudi koji se boje umrijeti boje se kako ce svijet nastaviti bezbrizno bez njih. Oni koji se ne boje umrijeti su egoisticni jer znaju da kad umru da ih nema a za ostale koji ostaju iza njih nije vazno kako ce im bit. Vazno je, dakle, zivjeti. I dok si ziv uzivati u zivotu i ljudima koji te okruzuju. Smrt je dio zivota,a zivot je lijep ;)

Hrvoje M kaže...

Steglo me oko srca, i još mi je knedla stala u grlu dok sam ovo čitao.
Saletu ni ja nism bio već pet-šest godina...

Objavi komentar