subota, 10. prosinca 2011.

Za požderat

Dan je bio beskrajno lijep i ugodan. Kasnojesenje sunce obasjavalo je šarene krošnje stabala, bojajući svijet u najdivnijem svjetlu. Širom je otvorio prozor i udahnuo duboko, osjećajući prohladan zrak kako mu miluje plućna krila. Susjed odozdo zapalio je cigaretu, pa se u njega ušuljalo i malo duhanskog dima, brzo je zatvorio prozor i odlučio da ovakav dan ne smije provesti u svoja četiri zida. Obukao je cipele, kaput i krenuo. U obližnjem parku sjeo je na drvenu klupu na kojoj su bili izrezbareni svakakvi pubertetski ožiljci. Raširio je ruke na naslonu, prekrižio noge i opet duboko udahnuo, ovaj put bez bojazni da će u njega ući neželjeni elementi. Tada je uzeo crni kožni blokić iz džepa i olovku i počeo zapisivati svoj doživljaj.


Dvije klupe dalje, okupani optimizmom i ljubavlju, sjedili su mladić i djevojka. Osmjesi im nisu silazili sa lica, uživajući međusobno razmjenjujući nježne riječi, ljubavne poruke, epitete i hvalospjeve. Nisu primjećivali da ih on promatra, nisu primjećivali ni prolaznike pokraj njih, primjećivali su samo jedno drugo.Njen blijed ten i crvena kosa zajedno su činili savršenu protutežu njegovom crnomanjastom licu sa trodnevnom bradom. Njena nježna vanjština ublažavala je njegove markantne oštre crte lica i grube dlake na licu, a njegova je pojava kraj nje krhke ostavljala dojam zaštitnika i princa na bijelom konju kojeg je cijeli život čekala. Najednom su oboje zastali u svojoj demonstraciji sreće i pogledom pratili žarkocrveni list kako pada sa obližnjeg stabla. On je naglo ustao i herojskim skokom ulovio polumrtvi ukras, pa ga teatralnim naklonom ponudi svojoj djevi, koja ushićeno cikne i primi ga kao svojevrsni zavjet. Kad je natrag sjeo kraj nje, primio je ruku kojom je držala list i nježno ga primakne njenom licu pomilovavši joj obraze već lagano promrzle. Poljupcima je pratio škakljucanje lista po licu sve dok im se usne nisu srele i ispreplele u vruć, strastven poljubac.


Osjetio je tada da je prešao granicu privatnosti, pa makar se taj ljubavni čin odvijao i na javnom mjestu, pa je žurno pospremio blokić i olovku, ponovo duboko udahnuo svježi jesenji zrak pa laganim korakom krenuo kući. Skinuo je jaknu, izuo cipele , otvorio blokić i ponovo pročitao svoje viđenje epizode iz parka.

Požurio je u kupaonu, brzo skinuo hlaće, sjeo, a iz njega je potekao nježnosmeđi svilenkasti proljev.

četvrtak, 8. prosinca 2011.

Optimistična s happy endom

Oj živote, pičkin dime,
Ako crknem, zaboli me!

srijeda, 30. studenoga 2011.

Iz predizbornog ciklusa

Obećaj da bit će nam bolje,
Da ću gledat novac kako raste,
Svaki dan ću biti dobre volje,
Zlato trljam mjesto zubne paste.

Obećaj mi ćevape i čvarke,
Rakiju iz kuhinjske pipe,
Paćotice, a ne zdrapane starke,
Velikane, a ne žute lipe.

Obećaj nam novčanike pune,
Al dođi bliže, dođi ta te pljunem.

četvrtak, 6. listopada 2011.

Love is...

Poruka od: GuruZaCuru
1.10.2011. 19:48

da vidimo jel radi...

--

Poruka od: swatkica
1.10.2011. 19:50

radi! cak sam te upisala pod nickom pod kojim smo se "upoznali"! ;)

--

Poruka od: GuruZaCuru
1.10.2011. 19:53

onda cu i ja tebe, swatkica moja. ;) jesi sama?

--

Poruka od: swatkica
1.10.2011. 19:56

super mi je ovo, sad mogu i lezati u krevetu i hodati po cesti i imati te uz sebe. jesam ti rekla da te zelim? :)

--

Poruka od: Irena
1.10.2011. 19:57

dao mi je broj moba!!! sve sam blize da ga potrosim ;)

--

Poruka od: Maja
1.10.2011. 20:00

ludzakinjo!! hahaha, pa jel zna on da jos ides u skolu i kolko imas godina? frajer je prestar, sigurno ima i zenu, a ti jos maloljetna

--

Poruka od: GuruZaCuru
1.10.2011. 20:01

mmm, i meni se to svidja da sam stalno uz tebe, mozda uskoro budem i U tebi? ;)

--

Poruka od: Irena
1.10.2011. 20:03

kaj si luda, nisam mu rekla, misli da imam 20, pa odjebo bi me da zna. amozda i ne bi, hahaha, a kaj da radim kad sam zaljubljena

--

Poruka od: swatkica
1.10.2011. 20:06

mozda, ko zna ;) znas da sam za, a tebi bi dala SVE hocu da me rasturis, da od mene napravis svoju malu slatku kurvicu ;)

--

Poruka od: GuruZaCuru
1.10.2011. 20:08

svidja mi se kako razmisljas, vec sam tvrd od pomisli ;) napisi mi sta si radis?

--

Poruka od: swatkica
1.10.2011. 20:11

mmm sva sam mokra slankasta treba bi mi gurnuti prst, da sam probas kakvog sam okusa ;) kliznuo bi u mene bez problema

--

Poruka od: GuruZaCuru
1.10.2011. 20:13

prvo prst pa dva da te rasirim za svoju mesnatu batinu pa bi tebi dao da probas okus sa NJEGA

--

Poruka od: swatkica
1.10.2011. 20:16

nemas pojma kako te zelim da me cijelu ispunis prstima jezikom i mesom u sve rupe. zelim te cuti, kakav ti je glas? pricaj mi prljavo! ;)

--

Poruka od: GuruZaCuru
1.10.2011. 20:19

nazvat cu te za 2 minute

--

Poruka od: Irena
1.10.2011. 20:20

zamisli budalu od mog starog uletio mi u sobu a ja sa raskrecenim nogama, dobro da sam imala poplun preko, samo se navirio i otisao budala. ovaj moj ce me sad zvati ;)

--

Poruka od: Maja
1.10.2011. 20:21

haha ludacho pazi se i sa starim i sa ovim svojim ;)

--

U Ireninoj sobi kratko je zazvonio telefon, a ona se maznim glasom sa smješkom na licu tiho javila: "Halo?".

U spavaćoj sobi Branku se vilica objesila do poda: "Irenči?"

"Tata??"

petak, 22. srpnja 2011.

Čovjek koji je znao sve i kojeg su svi znali

Zaključao je za sobom vrata ureda i stepenicama se spustio na cestu.
-Bok!
-Bok.
-E, bok.
-Bok, bok, kak si?
-Ide, evo, ti?
-Dobro, žurim na posel.
-Ajde, vidimo se, bok.
-Bok.
Mahnuo je rukom preko ceste, pozdravio par i pokazao ispruženim palcem i malim prstom prinesenim uhu kako će se čuti.
-Može, zvrcni!
Tramvaj je već dolazio na stanicu, pa je požurio mahnuvši glavom ljudima putem. Vrata su se otvorila.
-E, bok!
-Bok.
-Bok.
-Bok.
Ušao je u tramvaj, cvikao kartu, pa pogledao oko sebe.
-Bok!
-Bok, stari, kak je?
-Dobro...Eeee, bok, bok!
Gledao je dalje niz tramvaj i jednog po jednog putnika srdačno pozdravljao:
-Dobar dan, kak ste? Kak noga?
-Bok, sinek, bolje je, malo me još boli dok stojim.
-Bit će bolje.
-Booook! -mahne rukom društvu na kraju vagona.
-Bok!
-Bok!
-Bok! - odvrati društvo.
Sjedne na stolac, odmahne svima na stanici u suprotnom smjeru, pa nakon kraće stanke na semaforu, tramvaj dođe do iduće stanice.
-Bok, vidimo se. -kaže mu na odlasku gospođa.
-Đenja, čuvajte nogu.
-Eeee, bok! - oduševljeno ga pozdravi prijetelj na ulasku.
-Bok, čovječe, pa di si?
-Evo me. Si bil?
-Jesam.
-I?
-A niš, sve po starom.
-Jebi ga.
-Jebi ga.
-A ti? Kaj je s tobom?
-Delam, idem baš s posla.
-Kad si na godišnjem?
-U osmom. Ti?
-Ja sam bil, sad opet šljaka.
-Jebi ga.
-Jebi ga.
Došla je i iduća stanica, mahnuo je putnicima koji su izašli, pa pozdravio nove.
-Bok.
-Bok.
-Bok.
-Bok.
-Bok, bok!
-E, bok!
Zazvoni mu mobitel:
-Halo?
-Bok, di si?
-E, bok Đunta, evo u tramvaju, idem doma.
-Si čul ko je riknul?
-Ne?
-Lima, jebemti.
-U jebemti, pa kad? Kak? Di?
-Evo sad me zvala Mirta, ona je žnjim bila dobra, veli da ga je čuka stresla noćas, išel je s nekog tuluma, čajanke, kaj ja znam, kurac palac, znaš tu njegovu ekipu, valjda je preteral.
-Njesra...Niš, fala kaj si nazval, bum poslal telegram starcima. Ajde, čuvaj se.
-Bok.
Dok je razgovarao, još je par puta kimnuo glavom svima koji su izašli i ušli u tramvaj, a uskoro je dolazila i njegova stanica, pa se digao sa stolca i stisnuo gumb za izlazak.
Okrenuo se, pa pozdravio sve u tramvaju i svi su pozdravili njega.
Na izlazu se mimoišao sa troje novih putnika, sve ih je pozdravio, ali više odsutno, razmišljajući o Limi. Nije stanovao daleko, pa je brzo došao do stubišta. Nikog nije bilo, pa se u tišini uspeo do prvog kata i svog stana.
Ušao je, upalio svijetlo, ostavio ključeve na polici uz vješalicu, pa uzeo blokić i olovku sa stola, telefon i počeo birati brojeve.
-Opće informacije, izvolite.
-Bok, Ivana, ja sam.
-Eeee, bok, mačak, kak si, kaj ima novog?
-Niš posebno, evo me sa šljake. Nego, daj mi reci ko je sve rodil danas?
-Evo, ček... -čulo se šuškanje papira, pa opet Ivanin glas.
-Znači ovak, Lana Prebeg je rodila sina, Marina Bikić Lončarić isto sina, Valentina Žiger curicu i Lidija Kropec sina.
-Lidija Kropec sina... -ponavljao je tiho. -Dooobro, a sad mi reci ko je sve umrl.
-Mhmmmm, znači Stipe Moskalov, Anka Petrović i Davor Mikić...
-...Lima. -rekli su oboje u isti glas.
-Kaj, znal si g...čuj mene, naravno da si ga znal.
-Je, znal sam ga. Fala ti, čujemo se sutra.
-Nema ti mene sutra, imam slobodan dan, al bumo se čuli, mačak. Drž se. Bok.
-Bok.
Poklopio je slušalicu, zapalio cigaretu, pa ispuhnuo nakon što je zadržao malo duže u plućima prvi dim.
Onda je opet počeo birati brojeve i nakon nekoliko sekundi u slušalici se čuo poznati glas:
-Pošta, izvolite?
-Bok, Miki, ja sam.
-Bok, bok, dužan si mi lovu, kladil sam se z Dragecom da buš zval prije 8. Tak da mi visiš vopi.
-Ha čuj, ko ti kriv kad se kladiš na zicere. Tak te i na kladari uvijek sjebe koeficijent 1.20.
-Je, je, lako se s budalom zajebavat. Reci, kaj pišem?
-Ovak, pošalji telegram sućuti familijama Moskalov, Petrović i Mikić...
-Koji Mikić? -prekine ga Miki.
-Lima.
-Nemoj jebat?! Pa kak, kad, di?
-A bum ti pričal kad dođem na pivu. I daj zapiši sad drugo. Pošalji čestitke familijama Prebeg, Bikić Lončarić, Žiger i Kropec.
-Jebate, kaj tebe to košta, onak, ja bi spizdil na mozak da moram tak svaki dan.
Jebi ga, zamisli kak mi je svake godine na rođendan kad svima okrenem rundu.

Sa druge strane nastala je tišina, pa je zaključio da je dobar trenutak da poklopi slušalicu.

ponedjeljak, 18. srpnja 2011.

Kako je mali čovjek s velikom škembom pobijedio brdo



Probudio me hroptaj želuca. Zadnji put sam jeo prije više od 45 minuta, a novaca više nisam imao. Bilo je vrijeme da krenem prema kući. Ručnik ovlaš zabacim oko vrata, nataknem japanke i krenem. Pogledam još jednom prema moru, ne bih li se bacio prije polaska, ali novi želučani hroptaj odvrati me od ideje.



Gegajući se polako i još sanjiva oka, dođem do stepenice na kojoj me s prijetnjom gledao broj 1. "Ha!", samo se osmjehnem dušmanu i hrabro nagazim na istu.



Uz ciku djece u daljini i prigušeni urlik nekog grimiznog izgorenog turista, s lakoćom sam se penjao uz stube. Hineći užitak, promatrao sam šumu oko mene i zahvaljivao joj na hladu, uvjeren da tako sakriven od sunca, moj uspon neće biti težak. Malo pomalo, ugledah brojku sto i nadmoćno pljunem, ciljajući baš na nju, ali par kapljica objesi mi se niz donju usnu i kapne na sisu.



Već nakon nekoliko stepenica, šuma se prorijedi i sunce udari u potiljak. "Osveta brda...", promrmljam u bradu, ali krenem dalje istim tempom. Sada već ustaljenog ritma disanja, zaštitim od izdajničkog sunca glavu pokrivši se ručnikom, pa uz prvu rosu znoja ugledam i dvjestotu stepenicu. Ne pljujem, samo pogledam bradavicu i još je jednom obrišem, za svaki slučaj.



Lijeva noga, desna noga, lijeva noga, desna noga... Spotaknem se rubom japanke o stepenicu. Psujem. Dižem se, stresem prljavštinu sa ruke i koljena. Skinem komad oguljene kože, pa ga gledam, tražeći nešto. Nemam pojma što, pa bacam kožu u šumu, a kap krvi proviri iz rane. Obrišem je rukom, pa poližem prste, a metalni okus ispuni mi usta. Pred očima mi se ukaže Bruce Lee i u meni proradi isti onaj osvetnički inat kojim je moj junak zatamanio neprijatelja kad mu je raskrvario usnu. Ispod oka se smješkam brdu i nagazim na brojku tristo.



Ne znam da li zbog straha od moje odmazde, ali šuma se uskoro zagusti nad putem. Ne ipak potpuno, ali prošaran hladom i vođen osvetničkom energijom, krenem dalje. Dišući kroz stisnute zube ostavljao sam iza sebe stepenice kao što traktor na njivi ostavlja brazde. Dobro, ne baš tako, ali penjem se. I već sam na 400.



Još desetak stepenica i počinjem hiperventilirati. Lovim zrak, hvatam se za prsa i počinjem sumnjati da sam ipak malo pretjerao s ritmom. Usporavam, a nakon novih deset stepenica i stajem. Zijevam ko šaran. Sjedam, a ubrzo zatim i legnem. Lice mi se grči u pokušajima da udahnem što više zraka. Natrag sjedam i gledam u pod i dalje duboko dišući. Brišem znoj sa čela. Ne znam koliko je vremena prošlo, možda minuta, možda deset, ali dolazim k sebi, ustajem i polako se uspinjući dolazim do brojke 500. Strah me pljunut.



O majko sveta i ko me silio da gledam gore! Agonija, kataklizma, naopaki bezdan. Stepenicama nema kraja, a one me vabe kao sirene posrnule moreplovce. Šapću "Dođi, dođi, tu smo zbog tebe, dođi, dođi...". Odlučno napravim prvi korak, pa drugi, pa treći i opet se penjem, ustrajan da uspijem.



Pokušavam ritmično disati, malo usporim, stanem s vremena na vrijeme, ali listovi stežu. Bole. Šalju mozgu poruku "Alo, buraz, di ćeš? Vrati se natrag, kaj glumiš? Nemoj nam to raditi, ej, pa na istoj smo strani, pa nismo neprijatelji!" Dvoumim se kratko, ali trpim i polako s grčem na usnama ugledam 600.



Opet lovim zrak, želudac mi se diže, ali badava, nisam već odavno ništa jeo.Šuma se prijeteći nadvila nadamnom, guši me. Kašljem, pljujem, znoj mi se cijedi u oči i poluslijep, sa rukama na koljenima, kao u magli vidim na podu srce. Jel to moje izrigano srce?! Lovim se za prsa i osjetim ispod hrpe kože, sala i kostiju udarce. 7 po Richteru, rekao bih ovako laički. Dobro je, još je tu...Duboko dišem i pokušavam doći sebi. Nakon nekoliko minuta i dolazim, pa krećem dalje, polako. Jako polako.



Pribjegavam novoj taktici. Deset po deset stepenica. Ne bu mene niko jebal! Mic po mic, mic po mic, i evo me na 700.



Vidim civilizaciju! Ubrzavam! Čujem trubu automobila i nervoznog vozača! Volim ga! Bacam ručnik natopljen znojem i pobjednički dižem ruke u zrak! Sav vibriram od gigantskih otkucaja srca, ali ne marim, tu sam, živ, pobjednik! Uspnem se još posljednje tri stepenice uzdignutih ruku i pogleda uperenog u nebo i ostajem tako neko vrijeme.



Spustim glavu i vidim okupljene ljude da me gledaju ko luđaka, a ne šampiona, pa spuštam i ruke i okrenem se od njih. Telepatski pokušavam okrenuti njihove glave sa sebe. Ali u sekundi zaboravljam i na sve prisutne, i na agoniju koju sam prošao, i na krvavo koljeno i privremeno sljepilo. Zakleo bih se i da je srce stalo na trenutak kad sam ugledao prizor sa vrha ove velebne i surove planinetine.
E sad sam se stvarno osjećao kao pobjednik.

petak, 15. srpnja 2011.

Speaking of death...

Vruć, sparan, nepodnošljiv ljetni dan. Nadao se barem malom osvježenju na Mirogoju, ali pogled na rodbinu pokojnika, prijatelje i znance samo je pojačao osjećaj stegnutih pluća.
Sprovod je bio relativno velik, bio bi vjerojatno i veći da nije bio srpanj, ali i ovakav je davao dojam da se radi o ispraćaju uglednog čovjeka.
Sakrio se u hlad, pokušavajući se koliko-toliko zaštititi od sunca, ali od užarenog asfalta i toplog zraka nije se mogao sakriti.
Ljudi u tamnozelenim unifromama počeli su iznositi vijence, rodbina je izašla iz sumorne mrtvačnice zasljepljena od sunca i suza, a četiri muškarca u crnim hlačama i bijelim košuljama zapjevali su.
Stegnulo mu se grlo kao i većini oko njega, suze su krenule. Neki su ih gutali, drugi su tihom, prikrivenom ljutnjom žalovali na svoj način.
Svećenik je nakrtako ublažio tugu, ne toliko rječima utjehe, nego većini prisutnih dobro znanim tekstom. Pokojnik je umro u 77. godini i većina okupljenih bili su njegova generacija. Neki od njih viđali su se samo na ovakvim prigodama.
Poslije svećenika, prigodno slovo održali su njegovi bivši kolege sa sveučilišta, prijatelji iz bridž kluba i iz novina za koje je honorarno pisao kolumnu. Nakon toga, sve je utihnulo na nekoliko sekundi, pa je u daljini zazvonilo zvono i električno vozilo sa lijesom polako je krenulo prema raki, a za njim povorka ožalošćenih.

Dok je tako hodao prema arkadama i zvonce sve jače zvonilo, pokušavao se sjetiti zadnje prigode kada je razgovarao sa pokojnikom, ali nije mogao. Sjećao se razgovora kada su slučajno naletjeli jedan na drugoga na Dolcu i započeli priču o kulinarstvu uz pelinkovac i deci kisele. Sjećao se i susreta na otvorenju jedne izložbe, ali koje i kada, nije se mogao sjetiti. Kao ni zadnjeg njihovog susreta.
Prebirući tako po sjećanjima, već je povorka krenula vijugati grobljem, pa se okrenuo da vidi koliko je duga. Bio je to sada prilično impozantan prizor, obavijen tugom i ljetnom sparinom.

Sjetio se tada druge dvije povorke, prije dvadeset i više godina, još duže i još tužnije.

Prva je pratila Maju, njegovu bivšu djevojku, staru 16 godina. Na povratku iz Kulušića na nju je naletio pijani idiot. Nikad nitko nije odgovarao za njenu smrt, a ako su krivca i proganjale noćne more i savijest, roditeljima i prijateljima to je bila utjeha ravna nuli.
Na tom su sprovodu on i još pet prijatelja nosili njen lijes, a za njima se izvijala rijeka ljudi, isplakane su rijeke suza, a u grob su pobacane stotine bijelih ruža i papirića sa porukama prijateljici.

Druga je pratila Sašu, njegovog dobrog prijatelja iz kvarta kojeg je načela droga, a smrtni udarac zadao mu je automobil dok je nakon jedne od svojih "žutih" seansi bauljao Držićevom.
I ta je povorka ličila na onu prethodnu, ali je bila nešto manja. Neki od njegovih prijatelja žalovali su nešto jačom ljutnjom i kroz stisnute zube govorili kako je izazivao sudbinu i na kraju izgubio. Smatrali su se njegovim prijateljima, ali nisu bili prijatelji kada je to bilo bitno, kada su saznali da izaziva sudbinu.

Štrecnulo ga je kada je shvatio da danas ne bi znao naći njegov grob, da ih se sjeti jako rijetko, uglavnom kada vidi njihove roditelje još uvijek u crnini i da je vjerojatno kao i većina onih koji su bili na njihovom sprovodu licemjeran. Nije znao da li njihove grobove posjećuje itko osim obitelji, ali je znao da kada sretne ljude s kojima ja dijelio prijateljstvo s ovo dvoje nikada ne spomenu nijedno od njih.

Okrenuo se ponovo prema povorci u kojoj je bio i pomislio kako je pokojnik imao sreće ili znanja ili mu je jednostavno sudbina tako odredila da će ga se sjećati kroz njegova predavanja, njegove knjige, njegove kolumne, djecu i unuke. Maje i Saše posramljeno se sjeća rijetko. Jako rijetko.

srijeda, 13. srpnja 2011.

Smrt (Dobriši Cesariću)

Smrt nije tašta. Sve nas voli isto.
I bludne i stidne, bogate i same.
Istim žarom nosi tihoblijeda tijela,
nepomična, hladna i bez drame.
Pod zemljom i travom isti crvi žive,
U hladnoj samoći ničega i tame.

Al ipak, uz svu crnu moć i snagu,
Smrti je lako pobjeći iz stiska.
Knjiga, stih, slika. Dobro djelo.
Osmijeh sina ili unučice vriska.
I kad stranac srcem svojim čita,
Sva tuđa sreća il' patnja postaje mu bliska.

Tako je lako udahnuti život,
unijeti svjetlost u podzemlje tame.
Pružiti ruku i dići iz groba
sve one blijede, hladne i same.
Otvorenim srcem gledati i čuti
svoje i tuđe uspomene i drame.

utorak, 12. srpnja 2011.

Heat


Closing my eyes, feeling the breeze on my face,

somewhere distant seagull makes well known noise,

my toes on sandy beach leave moist trace,

beer in one hand, cold gemišt in other, oh, what a choice!


Palms above my head šuškaju offering shade,

topless women play volleyball smiling at me,

for million kunas i wouldn't accept the trade,

Not even for two, not even for three!


Sand beaches, blue ocean, palms and women nude,

cold beer, deep shade, no armpits leaking sweats,

Forgive me if I'm getting a bit rude,

But I'm stuck at fucking Šušnjevec!

nedjelja, 10. srpnja 2011.

Dnevnik

Po starom dobrom običaju, u kući Jakšića gledao se dnevnik u pola osam. Ivan je tu tradiciju njegovao otkad je kupio prvi Telefunkenov televizor i to je bilo svetinja. Iz gostiju se vraćalo da bi se došlo na dnevnik, iz popodnevnih šetnji se dolazilo na dnevnik, čak i kad im se rađao unuk, dnevnik se gledao. Marija nije tako pobožno gledala u čarobnu kutiju, mada je i ona voljela sjesti u fotelju i praviti se da ju zanimaju dnevno-političke teme, posebno kada su voditelji bili zgodni mladi spikeri dubokog glasa.
I te je večeri Ivan sjedio u svom naslonjaču, nestrpljivo iščekujući vijesti iz prijateljske Kine o rudarima zarobljenim u oknu, a Marija je dovršavala kolače za sutrašnji obiteljski ručak. Pekla je najbolje boem kocke i najbolju žarbo pitu, a s ponosom je na zid objesila diploma za najbolju Sacher tortu Mjesne Zajednice "Ilijino Brdo" u kategoriji "80 godina i više".
Kolači su bili spremni za hlađenje u frižideru, a u lončiću je ostalo malo čokolade, pa ga je zajedno sa kuhačom donijela Ivanu. On nije micao pogled sa TV ekrana, samo je primio lonac i zastao na sekundu kad je Zoran Šprajc sa smješkom na licu rekao kako ima dobrih naznaka da će rudari biti spašeni.
Kad ga je Marija ugledala, onako prosjedog, zgodnog, u odijelu i sa plavom pozadinom, čuvan od bijelog obrisa zemaljske kugle prošli su je trnci. Tako slično je i Ivan izgledao prije 40 i više godina, pa joj je s razlogom on bio omiljeni voditelj dnevnika.
Pogledala je Ivana i sjetila se kako im je nekad život bio ispunjen romantikom i avanturama. Znali su sjesti u svoj Renault 4 i voziti se bez nekog određenog cilja, pa su stali ako im se neko mjesto svidjelo. Koliko su samo puta vodili ljubav na bezimenim livadama, napuštenim stajama, obalama rijeka i potoka...
Sada ju je obuzela neka nostalgija, pa je pomilovala Ivanovu sijedu rijetku kosu, spustila ruku niz obrijano lice, osjetila brkove na jagodicama...
Odjednom je osjetila nešto što nije osjetila već više od 20 godina, kao lagani udar munje među preponama. Vođena nekom tajanstvenom davno zaboravljenom energijom, približila se Ivanu i poljubila ga, napravivši nezamislivo. Prekinula ga je u gledanju dnevnika!
On se iznenađeno trznuo i pogledao je u oči, htio je zaustiti u zaprepaštenju, ali taj pogled koji je susreo nije bio onaj isti pogled s kojim se budi i s kojim liježe pred spavanje. Taman je udahnuo da krene s pitanjima kad ga je ponovo poljubila, ovaj puta vlažnije i duže. Njegove su oči ostale otvorene, ali sva pitanja koja su mu pala na pamet nestala su.
Njegove koščate ruke prekrivene staračkim pjegama primaknule su ju bliže i ona je završila u njegovom krilu u starom naslonjaču. Poljubac je trajao kao vječnost. Njene su ruke krenule prema njegovim prsima, zavukle se ispod vunenog prsluka do kosšulje i lagano počele otkopčavati dugmad. Peglala je te košulje godinama, znala je svaki šav, svaki nabor, svaki gumb. Vješto je otkopčala sve prepreke, pa je brzo prste uplela među njegove sijede dlake na prsima, milujući njegove bradavice.
Sada su i njegove ruke osjetile neki novi impuls, pa je i on potražio njene grudi. Nekada su to bile lijepe čvrste grudi kruškastog oblika za kojima su uzdisali svi njegovi kolege iz poduzeća. Sada je od njih ostala smežurana prozirna koža sa crnim bradavicama na vrhu, ali i takve su davale snagu njegovim rukama. Visjele su kao sat u rukama hipnotizera, a on je bio opčinjen mekoćom njene kože. Halapljivo ih je primio i prinjeo svojim ustima, Marija je zažmirila i osjetila kako se čvrsti brkovi taru o njene aureole. Ispustila je neartikulirani zvuk i otela se iz njegovog stiska, kleknuvši pred njim. Otkopčala je njegove hlače, spustila ih brzo niz koljena zajedno sa dugim gaćama, pa počela ljubiti njegova bedra. Duboko je udahnuo i zatvorio oči, spustio ruke na njenu glavu i pomilovao snježno bijelu kosu njegove drage.
Ljubila ga je sve više i više, a on je širio noge i tonuo sve dublje u naslonjač. Napokon je usnama dotaknula njegove kese na kojima se tu i tamo nazirala koja bijela dlaka. Primila ih je u ruke i dok je dalje ljubila loptice, igrala se rastegnutom, mlohavom kožom koja je visjela niz prepone. Drugom je rukom pogladila komad mesa koji je nekad ponosno salutirao njenoj ljepoti, pokušavajući tom vojniku udahnuti život. Bila je nježna, micala ga gore-dolje, obujmila ga je svojim prstima pokušavajući ga zagrijati, razigrati. Kad je vidjela da to ne daje nikakvih rezultata, liznula ga je. Slankasti okus odmah je preplavio njen jezik, pa ga je bez razmišljanja stavila cijelog u usta. Topla, mekana, cuclala su taj visuljak kao sladoled. Trudila se, micala glavu ritmično, ali nikakvog rezultata. Izvadila je zubnu protezu, stavila na stol pokraj naslonjača, pa nastavila sa pokretima, sada trljajući meso o meso. Mekani desni sjetili su Ivana na sve one trenutke kada je na tajnovitim i romantičnim mjestima vodio ljubav sa Marijom, kada je njegova tvrda batina pružala oboje toliko zadovoljstva ulazeći u njenu vruću vlažnu spilju.
Osjetio je istu onu munju Marija je u ustima osjetila život. Daleko je to bilo od ratnika kakvog se sjećala, ali Ivanovo meškoljenje u naslonjaču dalo joj je naslutiti da je na dobrom tragu. Nastavila je mljackati krezubim ustima i brže nego što je očekivala osjetila trzaj njegovih prepona prema njenoj glavi, a ubrzo zatim i kapljicu njegovog sjemena kako umorno puže.
Zahroptao je glasno, čvrsto primio njenu sijedu glavu ostao tako trenutak, dva.
Prsti su polako počeli puzati niz njen vrat, sve dok nisu potpuno pali na naslonjač. Gledala ga je u oči. očekujući njegovu reakciju, smješak, riječi...
On je samo duboko uzdahnuo zatvorenih očiju i tiho zahrkao kao što uvijek zahrče kad legnu u krevet.
Zakopčala je svoju bluzu, polako i bolno ustala je pridržavajući se za stolić, namjestila protezu natrag u usta i krennula prema kuhinji da stavi kolač u hladnjak.

petak, 8. srpnja 2011.

Celebrity

Volio bih kada bih mogao napisati najbolju ikad napisanu knjigu, da me zapamte po mojoj mašti, da me citiraju svi, od popularnih do emo klinaca, da budem stalan gost na statusima Facebooka i Twittera. Da moje misli budu tetovaže po tijelima, pa da me se čita svuda, od tramvaja do Zrća.
Volio bih kada bih mogao režirati najbolji film ikad. Da me poučavaju studentima na Akademiji i da sa 42 godine dobijem Oscara za životno djelo. Nagrada kao nagrada ne bi mi bila bitna (ali ego bi mi titrao kao cd ostavljen da visi na balkonu da tjera golubove), ali bi mi bilo jako bitno da budem u dvorani zajedno sa Lynchem, Fincherom, De Nirom. Na zabavi bih iskoristio društvo Brada Pitta da me okruže žene.
Volio bih napisati pjesmu za Madonnu, da imam priliku gledati ju izbliza i da čujem kako riječi koje sam ja napisao preko očiju ulaze u nju, izazivaju kemijsku reakciju u mozgu i tako procesuirane ispunjavaju njena pluća i izlaze kroz usta u obliku njenog najvećeg hita ikad.
Volio bih naslikati sliku koja bi otkrila Giocondinin smješak, glasniju od Krika, mračniju od Noćne straže. Da vidim najbogatije ljude kako se na aukciji razmeću milijunima da me imaju na zidu. Ne zbog novaca. Tako bih mogao postati besmrtan kao Warhol i ući u enciklopediju pop kulture kao utjecaj na mlade slikare.
Volio bih svojim rukama oblikovati glinu, keramiku ili mramor s takvim umijećem da bi svi poželjeli dotaknuti kip, ali bi se istovremeno bojali dotaknuti ga, onako mali. Dok bi gledali tu skulpturu moje supruge, shvatili bi zašto je toliko volim, jer ta bi skulptura odavala svu njenu unutrašnju i vanjsku ljepotu.

Ja ću se ipak prijaviti za neki reality show. Ili napisati neki besramno ljigavi šund. Ili još bolje, zalizati ću kosu prema naprijed i ljubovati sa dobrodržećom gospođom u ranim osamdesetima.
Biti ću glavni na špici, a možda me i pozovu u "Ples sa zvijezdama".

utorak, 5. srpnja 2011.

Refresh

U sobi je bio mrak. Jedino je upaljeni ekran računala osvjetljavao njeno umorno lice. Nakon napornog dana, rastrgana između obaveza , napokon je mogla otploviti bespućima virtualne stvarnosti i opustiti se. Možda napiše nešto, možda samo prošeta stranicama koje je redovito pratila...
Prvo pošta, socijalne mreže i ostalo društveno oruđe. Većinu ih je već pročitala koristeći mnogobrojne gadgete koji su joj olakšavali posao. Preletjela je preko novih poruka, pa se vratila na one već pročitane. Pročitala ih je taj dan već nekoliko puta, ali opet im se vratila. Smiješak je bio sve veći dok je mišem spuštala tekst i tišinu ispunjavala tiho čitajući njegove poruke.
Zagledala se u točku na kraju poruke, kao da čeka da se tekst sam nastavi nadopunjavati.
Zatvorila je oči i zamišljala kako bi poruka dalje tekla.
Ljetni povjetarac ušuljao se kroz otvoreni prozor i pomazio joj vrat, spustio se na njena ramena, a koža se naježila kao pod jagodicama prstiju. Opustila se i nagnula glavu, htjela je licem dotaknuti ruke koje je osjetila na sebi, a kosa je samo pojačala osjećaj ugode. Novi nalet povjetarca još je više rasplamsao maštu jer je topli ljetni zrak dočaravao njegov dah kako klizi niz njen vrat, zavlači se kroz naramenice uz grudi i nestaje na njenom trbuhu.
Duboko je uzdahnula, a kad je vjetra potpuno nestalo, otvorila je oči i gledala u istu točku na kraju teksta.

Nježno je stisnula tipku F5 nekoliko puta, ali ništa se nije dogodilo.

Ugasila je računalo, legla u krevet i zaspala u iščekivanju novog dana, novih poruka...

utorak, 28. lipnja 2011.

Ona




Gradska sparina najbolje se očitavala fatamorganom na asfaltu, polugolim tijelima po ulicama i uzdasima ljudi koji su kao šarani lovili dah. Tramvaji su nudili relativnu svježinu, pa se ponekad činilo da putnici putuju bez određenog cilja, osim da uhvate malo predaha od težine ljeta u gradu.

Sve se činilo maglovito i izvan vremena do trenutka kada su se na stanici otvorila vrata, a u plavu zmiju ušla Ona.

Tanka bijela majica sa još tanjim naramenicama, kratka haljinica sa cvjetnim uzorkom i japanke za sobom su donijeli dašak proljeća. Od promjene temperature njezine su bradavice otvrdnule, a njen miris počeo je iz nje zračiti iz svih pora. Njen prirodni obrambeni sustav protiv vrućine, mikroskopski sloj znoja pustio je njene hormone da ispune sferu oko njenog tijela, a oni su pomahnitalo ulazili u nosnice svih u tramvaju.

Nestalo je sparine, vrijeme je stalo tih nekoliko stanica.

Kada je stisnula gumb za otvaranje vrata, ljetna sumaglica pala je natrag nad grad. Vrata su se otvorila, a sparina Ju je uzela. Vrata su se za Njom zatvorila, neki su ponovo tupo gledali kroz prozor, neki su izvadili lepeze i počeli kovitlati zrak oko sebe, a neki su stisnuli PLAY i pustili muziku kroz slušalice u ušima.

ponedjeljak, 2. svibnja 2011.

Radakovićeva 1



Radakovićeva 1, Zagreb. Nova četverokatnica kakve niču diljem grada. Fasada sive boje samo na prvu daje izgled obične, svakodnevne rutine.
Svaki od osam stanova ima svoje stanare koji dnevno migriraju u školu, na posao, dućan. Vikendom izlet ili odlazak u goste.

Prvi bi se kat mogao nazvati „Kat hrvatske mlade obitelji“. Od lifta lijevo tročlana obitelj, desno četveročlana. Vesna i Branko imaju sina jedinca koji je ove godine krenuo u školu. Pun je pitanja i dojmova, a njih dvoje nakon iseljenja iz kuće njenih roditelja proživljavaju renesansu. Seks im je savršen, dijete još uvijek ide spavati nakon crtića i navečer se mogu posvetiti jedno drugome.
Neven i Tanja s druge strane hodnika imaju malo stariju djecu, pa već razmišljaju i o njihovim prvim seksualnim iskustvima. Posebno ih brine šesnaestogodišnja Ana koju su ulovili da na jednoj od toliko popularnih društvenih mreža stavlja jako provokativne slike i dobiva komentare koji više priliče nekoj profesionalki nego još uvijek djevojci. Probali su razgovorom, zabranama, strogim kontrolama. Tada su shvatili da su i oni postali još buntovniji kad su im njihovi roditelji pokušali zabraniti ispijanje vina iz rinfuze (njih 15 na jedno i pol litarsku plastičnjaču) na klupici u kvartu i pušenje prvih cigareta u garažama iza škole, pa su popustili stisak i činilo im se da je to dalo više rezultata.

Na drugom je katu živjela Kiki, umjetnica koja je preferirala samački život. Naravno, samački je za nju značilo bez bračnih obaveza, drugo je bilo sve samo ne usamljeno. Umirovljenici Vlado i Đurđa sa drugog kraja hodnika iza špijunke su pratili sve muškarce i žene i koji su ulazili u susjedin stan, neke su već i zapamtili, neke su vidjeli samo jednom i nikada više. Vlado je bio uvjeren da su to njeni prijatelji iz umjetničkih krugova koji dolaze na druženje uz miris zapaljenih indijskih štapića i komentiraju najnovije trendove i svjetske hit izložbe, a Đurđa mu je uporno govorila da je to leglo seksa, da se sigurno unutra i drogiraju jer stalno dolaze čudni mirisi i zvukovi iz stana (Vlado je uzalud tvrdio da ima više aroma mirišljavih štapića i eteričnih ulja) i da će ona zvati policiju idući put kad se ta banda opet skupi u njenoj jazbini.
Istina je bila negdje u sredini. Kiki je voljela život i voljela je spoj umjetnosti i tjelesnih užitaka, pa je bila popularna i imala je puno istomišljenika. Njen samački stan bio je idealno mjesto za njihovo druženje. Ponekad uz strastvena vođenja ljubavi udvoje, utroje ili orgije, ponekad uz vino i razgovor.
Vladi je jednom dojadilo prigovaranje njegove žene, pa je uzrujan Đurđi rekao da pusti mlade nek uživaju dok mogu, da kaj joj smetaju i da se jebu tam nutra, osim ak je ona ljubomorna, pa bi da i nju neki umjetnik malo zaveže na stol ko umjetničku instalaciju, pa svojim kiparskim rukama oblikuje njeno tijelo kako on želi i radi iz nje kaj god hoće, vrag ju dal staru jebežljivu.

Na trećem katu Živio je Mladen, savjetnik u nekoj bogatoj stranoj firmi koja je bavi kompjuterima. Nikad se nije ženio, nikad se nije družio sa nikim iz zgrade, a možda i s nikim uopće. Naravno, to nije bilo točno, Mladen je bio jako socijalan tip, ali samo preko interneta.
Znao je sve old school porno glumce i glumice, znao je i ove nove i imao je na svom hard disku sve filmove njegove omiljene porno dive. Ona je u njegovoj glavi bila samo njegova i mislio je ako zna sve o njoj dostupno preko interneta da je on njen muškarac, a ona njegova žena. Nije bio ljubomoran na nijednog od njenih partnera jer je uživao gledati kako ju oni usrećuju i to je bio njen posao. Da nema porno industrije, ni oni se ne bi upoznali.

Njegovi susjedi na katu bili su Željka i Goran. Njihovi su poslovi bili dosadni, njihove su svakodnevne navike bile još dosadnije. Ono što nije bilo dosadno je njihova sklonost razmjeni partnera. Bili su na svim swingerskim partyjima u Hrvatskoj i šire, putovali su zbog toga i u Njemačku i može se reći da su zbog toga i živjeli. On je bio markantan proćelavi muškarac u ranim četrdesetima, skladno građen, libida kao kuća. Beskrajno maštovit u krevetu (i izvan njega), obožavao je žene i u svakoj je našao nešto zanosno. Volio je dominirati, ali nije podnosio žene koje su htjele seks bez obzira na sve. Uživao je u igri zavođenja, uživao je svoju dominantnost upotrijebiti na onima koje nisu htjele biti submisivne pod bilo koju cijenu. Obožavao je dominirati dominantnima.
Željka je imala ogromne mliječno bijele grudi na kojima se nazirao krvotok, velike zavodljive aureole i tamne bradavice koje su skoro uvijek stršale. Bila je punija žena sa crvenom kosom koja je odavala njenu vatrenu prirodu u krevetu. Uvijek je bila mokra, a često je umjesto parfema koristila svoj miris. Prstom bi uronila u svoju nezasitnu školjku pa sok obrisala na svoj vrat. I tako dvaput.

Na četvrtom je katu bio samo jedan stan, intervencijom njegovog stanara koji je srušio pregradni zid.
Milivoj je bio visoki državni službenik i mali prostori su ga gušili. Sam je izabrao zadnji kat jer nije niti htio dati mogućnost bilo kome da iznad njega živi i lupa i vuče stolce ili pušta vodu kad njemu to ne paše. U javnosti je davao dojam uspješnog mladog političara koji uvijek ima vremena za domjenke, humanitarne priredbe, otvorenja. Samo su rijetki davali pažnju činjenici da je najčešće bio u školama, vrtićima, dječjim bolnicama. Volio se družiti s djecom, držati ih u krilu, maziti po kosi i rukama.
U zadnje je vrijeme postao jako nervozan. Sve je više novinskih članaka sa različitim dječjim licima zamučenih zbog zaštite identiteta.

Radakovićeva 1, Zagreb. Nova četverokatnica kakve niču diljem grada. Fasada sive boje samo na prvu daje izgled obične, svakodnevne rutine.
Svaki od osam stanova ima svoje stanare koji dnevno migriraju u školu, na posao, dućan. Vikendom izlet ili odlazak u goste.

petak, 25. veljače 2011.

Navodno


Navodno je Pariz čista romantika.
Šetnje uz Seine,
a slikar s osmjehom ukrašenim tankim moustache
kistom udara temelje tvom profilu.
I Mona Lisa je davno htjela provjeriti,
pa je preselila iz Italije.
Eiffelov toranj, cafe au lait i croissant u društvu tanašne Sophie.

Navodno je London vrh.
Finjak na Oxford Street,
a raj na Portobello Road.
Navodno je na tekmama zakon,
bolje nego kad se na kirvaju potuku baje.
West Ham, Chelsea i Millwall. Big Ben.
Možda naletim na Del Boya i Rodneya.

Navodno u Munchenu pada piva umjesto kiše.
Kobase se jedu za doručak, ručak, večeru, gablec i desert.
Sauerkraut pride.
Muški nose fudbe, a žene obožavaju schlager pjevače.
Navodno su njemački auti najbolji na svijetu,
ali pitam ja vas,
koja su to kola bolja od Moskviča?!

Navodno u Australiji žive klokani.
Ljudi bez problema hodaju po Zemlji, mada su down under.
Navodno je Aussie rules football grub i zabavan sport.
Sydney Opera izgleda kao peraje morskih pasa.
I ti navodno plivaju oko Australije.
Velike bijele psine.
Navodno ima i pustinje i mora.

Navodno je Amerika svjetski policajac.
Onda bi Zemlja trebala biti jedna velika donut?
Crnci mrze rednecks i obratno,
a zajedno obožavaju oružje.
Big Apple je navodno još veći vrh od Londona,
ako uspiješ tamo, možeš uspjeti bilo gdje.
Postoji grad Anđela, ali navodno to nije raj.

Navodno Rusi obožavaju vodku,
u Brazilu rade najveće tulume na ulicama.
Japanci navodno imaju fetiše nad fetišima, a u Reykjaviku je hladno za popizdit.
Indijci rade više filmova nego svi drugi zajedno.
Navodno u Kini živi zilion Kineza,
i imaju zid koji se vidi iz svemira.
Navodno u svemiru nema gravitacije?

Morat ću pitati tetu na burzi jel ima kakve kataloge kad odem po žig prvoga.

četvrtak, 17. veljače 2011.

Adagio



Smješkate se sa plakata,
bacate fraze sa TV ekrana,
mislite da ste besmrtni,
vi ste inficirana rana.

Potkožena dupad,bahate face,
Iz usta istine ni gram.
Smrad iz septičke jame,
Moralni šljam.

Ali na kraju,kad se sve zbroji,
oduzme,pomnoži,podijeli.
masa je tiha,brunda si u bradu,
Znate da ostat ćete cijeli.

Potkožena dupad,bahate face,
Iz usta istine ni gram.
Smrad iz septičke jame.
Moralni šljam.


Maaaaarš!

utorak, 15. veljače 2011.

Patz


To je svečanost od samog početka. Tjedan dana traju psihičke pripreme, žlijezde slinavice pripremaju se za tsunami užitka, a nosnice love dimne signale da usporede miris iz sjećanja.Ne valja biti tiranin, pa birati meso po svom ukusu. Uvijek se može naći gladnih dječjih usta koja proždiru čevape, ili file pilećeg zabatka za dame. Najbolje je prošarati izbor mesa, svega po malo. Uz meso, treba pažljivo izabrati i ostale sastojke koje ubacujemo u pac. Od klasike, soli, papra, raznoraznih Kotanyi začina, luka, češnjaka, moj omiljeni je onaj s pivom. Luk srebrenac za slatkoću, a crveni luk za sočnost. Narezani na polumjesece i rukom promješani. Prolijem suze nad lukom. Protrljam oči. Psujem. Režem dalje. Češnjak na sitno. Kirurški sitno. Stavim rajnglu pred sebe, duboku, koja može primiti puno, pa krenem. Pokrivam dno lukom, pa uzmem šniclu vratine, prije toga oprane od košćanih gelera, pa ju mazim. Solju. Opipavam mjesta gdje se masno ljubi s crvenilom mesa. Gledam kako sol prodire kroz mišićno tkivo i gubi bjelinu, pa dalje mazim. Četiri - pet šnicli obično pokrije sloj luka na dnu, pa krećem dalje. Pouljim, popaprim lagano misleći na djecu, frkćem nosom, ali držim se plana. Poškropim češnjakom, pa opet apliciram red luka. Uzimam pileći batak, pa sa osmijehom zarežem uz kost. Kasapim ga, pa na svježi rez stavljam sol. Znam da ne boli, ali osmjehujem se krvnički. Uzmem krilce, pa trljam solju , a ono se piga po zglobovima. Ne pretrpavam piletinom, Dajem mesu da diše (još kolko može), pa opet uljim, paprim i češnjačim. Sve ponavljam dok ima mesa i luka, pa kao zavrčni udarac ili takozvani nokaut nalijem piva u rajnglu da pokrije blago. Dan ili dva idealno je vrijeme da se sve zajedno sljubi jedno s drugim, trećim, petim i osmim pokriveno u frižideru.

Prije loženja vatre krknem rakiju. Vatru dobro razgorim, pa kad izgori drvo, frknem brikete. Ugljen ako ima manje mesa, ali nikad nema manje mesa. Kad se sve dobro zažari stavim rešetku i dobro ju nadražim špekom. Da se počne znojiti od uzbuđenja. Otklopim lonac i svima redom dam na uvid. Raširim nozdrve koliko god mogu i ispunim si pluća moćnim parfemom. Pa još jednom. Vilicom malo prokopam po pacu da dođem do debljih i koščatijih komada mesa, ali pritom ne zaboravljam duboko disati.

Sa prvim "kssssssss" ulazim u sferu zena, čakre mi se polagano poravnavaju i smisao života polako se počinje nazirati. Svakim novim "ksssssssss"- om lišće je zelenije, nebo plavije, a životni problemi sve manji i beznačajniji. Okrećem meso nježno i s ljubavlju i ono će tu pažnju vratiti.

Ne jedem dok i zadnji komad mesa nije pečen. Ako se opečem psujem, gol do pasa urlam na djecu i nejač. Na ženu ne smijem jer se poslije nadam žemljici.

Sjedam za stol, otvaram usta pun iščekivanja, toplina mi miluje jagodice na prstima, miris škaklja nosne...ono kaj već imam u nosu za percepciju mirisa, zatvaram oči...

Volim inače svoju punicu, ali ona bi stvarno trebala znati kada je vrijeme za spominjanje dijete, i da je danas voćni dan i da masno nije dobro za mene. Znam, puničice, ali ne danas. Danas jedem!

Grizem meso, ali ono je bez okusa. Žilavije je nego izgleda i izgubilo je miris. Ja žvačem meso, meso žvače mene.

Najdraža punica sjedi u hladu na ligeštulu i gleda me sa smješkom na licu. Sita je i uživa...

petak, 11. veljače 2011.

Volim te



Volim te.
I kad se smiješ, pa ti oči zasuze,
i kad plačeš, pa zasuze i meni.
Volim te.
Kad se prva ujutro digneš i skuhaš kavu,
i kad ja ujutro prvi bauljam, pa u mraku tražim šalicu sa srcima.
Volim te.
Kad me nazoveš i čujem ti u glasu da je dan po tvojoj mjeri,
i kad je meni teško, pa mi tvoj glas promjeni raspoloženje.
Volim te.
Kad te gledam dok se šminkaš,
i kad ti vidiš u mom pogledu da si mi i bez šminke najljepša.
Volim te.
Kad u naša tri anđela vidim tebe,
i kad u tebi vidim svo troje.
Volim te.
I zato jer me voliš kad sam bik.
I kad napravim grešku u koracima.
Jer sam bik.

Volim te.

Valentinovo 2

Htjela je opet osjetiti svoju sigurnost, htjela ga je pljusnuti zbog čvrstog stiska ruke, htjela je ponovo imati kontrolu, htjela je... Htjela je. Ali on je bio brži, odmaknuo je kosu s njenog lica i poljubio je. Dug, sočan poljubac. Nije odustajao sve dok njen jezik nije prihvatio igru i isprepleo se s njegovim. Ugurao ju je u kuću još uvijek plešući s njenim jezikom, zatvorio vrata i naslonio ju na njih. Odmakuno je glavu i pogledao je u oči, nasmijao se samodopadno. Odmjerio ju od glave do pete i tada je i njoj i njemu bilo jasno da su se uloge promjenile. On je imao kontrolu, ona je bila ta koja želi.

Njegova ruka prešla je preko svilene kože na vratu i primaknula joj glavu. poljubac je ponovo bio strastven, ali sada su njegove ruke počele istraživati. Osjetio je toplinu njenih bedara, rub samostojećih čarapa pod haljinom. Čvrst stisak šake zarobio joj je dupe i primaknuo njenu intimu njegovoj.

Nekoliko minuta istraživale su njegove ruke, a onda ju je naglo okrenuo, digao joj ruke visoko iznad glave i držeći ih svojom lijevom rukom za zapešća učinio njegovom igračkom. Mogla je osjetiti njegov stisak i prepustiti se trenutku. Desna ruka zavukla se među noge i tražila vlažnu vrelinu. Prsti su se igrali rubom gaćica i povremeno dodirnuli njene vanjske usne. Osjetio je klitoris preko gaćica, ali još ga nije želio osjetiti pod jagodicom. Želio je da vlažnost probije gaćice.

Njegovi podeblji prsti brzo su potpuno kliznuli u unutrašnjost, a njen jecaj još ga je više uzbudio. Grizao joj je uho i pramenove kose koji su se tu našli, a njegov vrući dah puzao je niz njen vrat. Prsti su na trenutak kliznuli duboko u nju, a onda razmazivali njene sokove po klitorisu i usnama. Mješavina mirisa njene kose, njenih hormona koji su izbijali sa uzbuđenjem i mirisa njene pičke ispunjavali su njegove nosnice. Kurac mu je već dovoljno nabrekao da bi ga ona mogla osjetiti preko hlača i haljine. Željela je kurac umjesto prstiju i željela je to odmah. Pokušala je preuzeti kontrolu, ali njegov stisak na zapešćima nije popuštao i ona je mogla samo iščekivati. "Daj mi ga", zacviljela je, a on se nasmijao u njeno uho i jače je ugrizao. Prsti više nisu izlazili iz nje, samo su žestoko istraživali njenu unutrašnjost. Stijenke, dubinu, izdržljivost. Micao ih je čas sporo i duboko, a čas brzo nadražujući njenu G točku dok ona ne bi duboko uzdahnula. Tada je prestajao.

Na trenutak je prestao sa svime, čekajući da se ona okrene, a onda bi polizao svoje prste, želio je osjetiti kakvog je okusa. Kada je posisao i zadnju kap njenog uzbuđenja, otkopčao je hlače i izvadio veliki nabrekli kurac. Pustio je jednu njenu ruku, a ona ga je halapljivo primila i počela drkati, vagati, stiskati i milovati. Osjetila je svaku natečenu žilu na njemu, vruće obješene vrećice pune muškog soka i glatku glavu na vrhu. Željela ga je u ustima i u pički istovremeno, ali dolje je već nepodnošljivo bridjela, pa je stala na vrhove prstiju, brzo spustila gaćice koliko je mogla i namjestila ljubičastu kuglu na vlažni otvor. Čekala je nekoliko sekundi,ali ništa se nije dogodilo, uprla je malo prema natrag, ali on se jednakom brzinom odmaknuo. Okrenuo ju je, pogledao duboko u oči, stavio joj ruke oko svoga vrata i dignuo u zrak da se ona grčevito morala primiti. Njegove su ruke bile ispd njenih koljena i ona je sada bila potpuno otvorena. Vrata iza nje savršeno su poslužila kao oslonac i u jednom pokretu njegov je kurac ušao duboko u nju. Pička se zgrčila i tako još više krvi natjerala u njega, a on je počeo ulaziti i izlaziti iz nje u ravnomjernom ritmu. Mogao je gledati njeno lice dok ju je jebao i prisjećao se svih onih dana kada je iz nje isijavalo samopouzdanje. Svih onih dana kada je maštao o tome da s njom pije kavu, da ju ljubi. Svih onih dana kada je bio nesiguran u sebe da joj priđe. Sve to slalo je signale u njegov mozak da ju jebe jače, i jače, i jače. Udarala je leđima u vrata, ali ga je svakim udarcem osjetila duboko u sebi. Bila je potpuno u njegovoj kontroli, a on je toga bio svjestan i sve se teže kontrolirao. Sada, nakon toliko godina maštanja o dugom vođenju ljubavi s njom, on je bio na rubu orgazma. Bila je i ona i nokti su sve dublje prodirali u njegov vrat i leđa. Htjela ga je još dugo i duboko u sebi, ali pička se izdajnički zgrčila jednom. Duboko je udahnula, zatvorila oči, a onda su krenuli sve jači izdisaji i sve jača mužnja njegovog kurca. Vrisnula je, a njemu su se okrenule oči i odjednom je nestala bol zaritih noktiju u njegovo meso. Grčenje njene pičke prouzročilo je prvi veliki vrući mlaz njegovog sjemena. Trznuo je bedrima, a sperma je punila njenu natečenu pičku. Val za valom užitka s obje strane stvorio je mali centar svemira. Sve je oko te točke bilo nevažno. Usijano klupko orgazma. Miris znoja, krvi s njegovog vrata i miris jebačine.

Atomska bomba osjetila.

Poljubac na kraju djelovao je nekako ljigavo. Kao da je Valentinovo.

Valentinovo

Dugo je ona znala da ima obožavatelja, a još je duže on patio za njom. Napokon se odlučio pozvati je na večeru, ali na njegovu nesreću, taj utorak baš je bilo Valentinovo. Ne, nije on to planirao, ali dok je skupljao hrabrosti da napravi taj odlučujući korak više, potrefilo se. Ona je to protumačila kao znak da ga je dobro procjenila, kako je još jedan u nizu luzera koji glume frajere, ali se u društvu žene kao ona, žene sa stavom, pretvore u klimavog papka koji ni sam ne vjeruje da može s njom postići bilo kakvu vezu. Ali iz tko zna kojeg razloga, pristala je. Možda iz čiste dosade, možda iz sadizma da ga ponizi kad on otkrije svoje osjećaje. Možda i zato jer ju je bivši prije nekoliko dana nazvao frigidnom kučkom, pa njemu u inat. Pristala je.

Frizura joj je bila besprijekorna, kao uostalom uvijek. I kad je bila dvodnevna, izgledala je bolje nego friško iz salona. Poluduga plava kosa sa laganim kovrčama na vrhovima. Bila je visoka žena, pa je taj njen ženstveni, samouvjereni stav još više dolazio do izražaja. Obukla je najizazovniji veš ispod haljine koja je bila taman toliko dugačka da ga u određenim trenucima otkriva. Napučila je usne dok se šminkala i namignula si. Znala je, to je to. Ako je do sada bio zaljubljen u nju, od sada će patiti.

Došao je pred njenu kuću kako su se i dogovorili, a kada je ušla u auto njen miris odmah je probudio sve stanice u njegovom mozgu. Polumrak je sakrivao njen sjaj, ali upravo je to bilo još intrigantnije. Vožnja je bila kratka i nakon nekoliko kurtoaznih rečenica i praznog razgovora stigli su pred restoran. On je gentlemanski otvorio vrata auta, vrata restorana, odveo je do stola, uzeo njen kaput i odmaknuo stolac. Večer je počela prilično dosadno. Njegovi komplimenti i klimanje glavom na svaku njenu repliku. Sve ju je više uvjeravao da ga je predobro procjenila.

Ali kako je večera odmicala i jako crno vino počelo utjecati na njenu percepciju večeri i društva, njegove su šanse da će od nje dobiti nešto više od hladnog ispraćaja u noć sve više rasle. Pri kraju večere on je bio opušteniji i ona više nije ličila na Sveti Gral, a njeni su osmjesi i iskreni smijeh sve više davali do znanja da je šarmantniji nego on to u svakodnevici prikazuje. Kad su pojeli i desert on je dubokim glasom pitao "Idemo?" na što je ona poslušno kimnula glavom i prvi mu se put učinila kao netko tko ispod svoje nedodirljive fasade skriva nesigurnost. U tom je trenutku shvatio da i ona ima slabu točku.

Sve je kavalirski ponovio i pri izlasku, a kad su došli pred njenu kuću, ponudio se da je otprati do vrata, hineći brigu za nju. Ona je polupijano prtljala po torbici tražeći ključeve. Nervozna jer je željela da on do kraja pokaže svoju muževnost, očekivala je njegov dodir, riječ, njegovu nakanu. Kad je već otključala vrata i jednom nogom prešla preko praga, njegova ruka primi njenu i povuće je prema natrag. Kosa joj se od okreta zaustavila na licu, a on ju je još više primakao sebi i šapnuo "Želim te."

Petak


Početak vikenda,idealan za filozofiranje,kao,sutra se ne radi,pa mogu opustiti mozak.Razmišljanja se,realno gledajući,

ne razlikuju od svakidašnjih.O,ne.

Crne,plave,brinete i crvenokose.Kratkih,dugih i poludugih lasi.Friško oprane ili one s dvodnevnim mirisom hormona u sebi.

Velike i male oči,ukrašene borama smijalicama ili okvirom iz Gethaldusa.Pa čak i one skrivene iza sunčanih naočala koje pokrivaju pola lica,tajnovitost uvijek može biti seski.

Sad je kao malo zahladilo,pa se mi muški uvijek bunimo zbog previše garderobe navučene na tijela,ali to je ionako suknena šminka. Stav,kao takav. Vrhunac privlačnosti. Samouvjereno hodanje kroz grad,centar svemira dok hoda ulicom i vidi se u izlogu,pa si nammigne jer zna da je žena. Vrhunac. Svjesna da skreće pogled na sebe sa dnevnopolitičkih tema ili nogometa koje po šezdeset deveti put izokreću šajzeri pred kafićima. Vrhunac.

Miris koji ostavlja za sobom,spoj parfema i žene. Poželiš zatvoriti oči i slijediti je. Bilo gdje. Pomirisati vrat. Kožu. Udahnuti ju.

Osjetiti toplinu kože.

Žene i petak. Savršeno.

Jebi ga


Volim ovu zagrebačku kišu...Da sadistički odšećem do nasipa da vidim kolko joj još fali da prebaci Savu preko...I kad ulazim u auto,a po šajbama čaj jer sam sparkirao pod drvetom.

Stanem tu i tamo u lokvu,da se posjetim da sam sam odrastao i da smijem radit kaj god hoću.

Skrivečki iskopam rupu petom dok čekam malu da izađe iz škole jer se jumfa najbolje kopa nakon kiše. Arte,turjen,nada.

Volim vidit groblje kišobrana po cesti nakon malo jačeg vjetra. U sebi umirem od smijeha,makar sam sav mokar,jer frajeri ne nose kišobrane.

Posebno se volim probuditi na pišanje,pogledat na sat,5.03h...Pogled kroz prozor u slinavu kišnu noć i veselje jer imam još 2 sata za spavanje. Volim i alarm u 7.00h. Kiša i dalje pada,a ja se veslim kak ću nekog živčanog,pospanog i mamurnog zašpricat uz cestu.

Najviše od svega volim jesenske zagrebačke kiše koje redovito isperu sav optimizam oko Dinamovog prezimljavanja u Europi.

Jebi ga.

Prvi se pamte


Kako sam bio najveći frajer na svijetu, svi oko mene bili su pikzibneri i klinčadija, čak i oni kojima se paperje ispod nosa već naziralo.


Strah se mješao sa ugodom, čuđenje novog iskustva sa informacijama koje nam je na satovima biologije davala profesorica Raić, a mi se blesavo hihotali dok smo gledali dijapozitive sa penisima i vaginama.


Moram priznati, bio sam zabrinut. Kaj ako mi zauvijek ostane ukrućen? U knjigama piše da ne,ali kaj knjige znaju?!


U old school pornićima koje sam do tada gledao glumci su uvijek bili "veliki" i mlohavi pimpači bili su svojevrsna hereza.


Od straha počeo sam ga stiskati prema dole. Koliko god je osjećaj bio dobar, uvijek je postojao taj "ali". Prtljanje je dovelo do novog saznanja. Što ga više stišćeš prema dole, on sve više želi gore. A osjetljivost i signali prema mozgu sve bolji i bolji.


Kulminacija nije donijela ništa spektakularno, osim spoznaju da nakon nekog vremena on ipak splasne. Sad sam pak bio razočaran. Ja bi još!


Takvo nadmudrivanje sam sa sobom trajalo je neko vrijeme dok kulminacija nije kulminirala.


Erupcijom.


Ta zabrinutost, strah i općenito iznenađenje neopisivo je. Hoću li umrijeti sad? Jesam to ispustio dušu ili koju vražju mater?!


Kolko god su mi se oči izokrenule od zadovoljstva, preneraženost je prevladala.



Za pola sata išao sam provjeriti jel mogu to opet napraviti.

Ah, taj tar tar


U tartaru bih se mogao okupati. Roniti, pa probati ustima napraviti tartarnu fontanu. Klinci vole pješčane plaže, a na sličan bih način i ja volio da mi se tartar zavuče svuda.

Dao bih Nobelovu nagradu onome tko je izmislio tartar. I svakome ponaosob tko je oplemenio taj umak raznim dodacima.

Biti tolko lucidan, pa u osnovnu, classic varijantu dodati malo senfa, dovoljno da omađija okus,a opet ne previše da ne uništi misao vodilju. Kapljice limunovog soka, varijacije na temu kiselog vrhnja, količine češnjaka... Dodir sitnih komadića kiselog krastavca sa okusnim bradavicama jezika, plima sline iz donjeg dijela vilice, potreba da se zatvore oči i centar svijeta smjesti na usta.

Simbioza tartara i ostalog, posebna priča.

Bile to lignje na žaru ili u žutom fraku pržene u ulju. Meso sa ražnja u bilo kojem obliku... Čak i šunka za predjelo postaje kraljica dok nataknuta na vilicu, polaganim pokretom zgloba vodi ljubav s tartarom na porculanskom tanjuru. Još ako je beštek fini Rosenthalov, pa leži u ruci kao Pepeljugina cipelica...

Blagdani i to


Pokušavam se oduprijeti, ali mantra je prejaka.

Gdje god uđem "Zvončići!"

Deda Mrazi se zadovoljno smješkaju,

kao da im Baka Mraz uopće ne fali,

ili je u najboljem slučaju

baš noćas kad su ugašena dućanska svjetla

puhnula djedici u svijeću.

Dok nitko ne gleda.

Da li ga je tražila karticu za bodove?

Pa gledam ljude. Na cesti, u dućanima.

Svi hipnotizirani lampicama,

i svi izvlače novce iz tajnih pretinaca u novčaniku.

Ili onog malog džepića na hlačama.

Kupuju se svijeće, umjetne trave u svim bojama,

ukrasi za bor, za prozor...

Trebalo bi patentirati i neki za WC.

Jer mi muški volimo da nam svira dok sjedimo na školjci.

Umjesto čitanja, dok vršimo veliku nuždu birali bi melodije,

a jedna bi obavezno pitala "Karticu za bodove?"

Svjetska kriza ne bira žrtve,

ali uredno udara najjače po onima koji se najviše žale.

Takvi obično najviše i troše. Imaju, valjda, najviše tajnih pretinaca.

Mene se to ne tiče. Nemam, pa ni ne trošim.

Klinci će dobiti čokoladnog anđela,

a ženi ću pokloniti nezaboravan

ultra mega uber, ono, potres od orgazma.

Samo da se ne zainati,

pa me traži karticu za bodove...

Jako fini tekst


Kurac. Dupe. Pička. Čmar. Pušenje, lizanje međice. Lupkanje jajima po klitorisu dok guzim. Cuclanje velikih usmina, guranje dva prsta duboko u pičku. Jebanje. Jahanje. Trljanje pičke u nečiju facu. Cijeđenje sokova niz bradu. Brzinski seks u javnom wc-u. Sadomazo orgija puna znoja, suza i sline. Pljuvanje na natečenu pičku. Šamar guznoj polutci. Silovanje. Romantično vođenje ljubavi. Jebanje. Nabrekli kurac pun žila krvnički prodire u usku obrijanu pičku. Pičkini sokovi špricaju po bedrima. Žvaljenje. Držanje za kosu dok ona pokušava progutati kurčinu. Riganje. Trljanje klitorisa. Odgađanje orgazma. Trljanje klitorisa. Širenje pičke i šamaranje klitorisa. Trljanje klitorisa. Svršavanje. Žvaljenje. Sisanje pičkinih sokova. Pušenje. Jebanje. Štipanje bradavica. Jebanje. Svršavanje. Sperma.

Kurac. Pička.

Mislite da je ovo prosto, bezobrazno i nekulturno?

Uključite televizor. Pročitajte novine. Osluhnite. To sve ONI rade VAMA.

Uživate?


četvrtak, 10. veljače 2011.

Vikend


Otvorim oči,subota,jesenji dan,

iskopam krmelje i spremim se van.

U parkiću cika,klinci se deru,

ne smeta me danas,

optimizam i laganica me peru.

Uskočim u auto,krećem do grada,

plan je kava,Pelinkovac i deci kisele,

sve kak se spada.

Lišće na šajbi,palim brisače,

čokolada iz krafne pada mi na hlače.

Rezerva se pali na semaforu,

majmun mi oduzme prednost na križanju,

truba ne radi,spominjem mu mamu,

gestikuliram,al smirujem dramu.

Kružim.

Izlet se čini dužim i dužim.

Dal da se vratim ili produžim?

Kružim.

Mjesto! Parkiram!

Okrznem auto ispred sebe.

Ko ga jebe.

Do centra lagano španciram.

Pijuckam kavu,srčem Pelin,

snimam mice i čitam novine,

ne živciraju me čak ni loše vijesti,

navikao sam sve ove godine.

Pogled na sat,vrijeme je ručka,

dižem se,plaćam,a škemba zavija.

Dolazim do auta, "O,mama ti kučka!"

Čestitka na šajbi,prokleta zmija!

Pokušavam ju strgat,al najlon se ne da,

Psujem na glas,špica me gleda.

Sjedam,tražim mir.

Al voda. Želudac -> čir.

Poželim tipku fast forward i ponedjeljak.

Dim


Probudi me želja. Otvaram oči i gledam gdje je. Lijevo,desno.

Na stolu! Brzo se dižem (ovako me ne bi digla ni Madonna!) i veselo joj se smješim.

Upaljač! Di je?

A,znam,kod kompjutera...Tamo sam drkao po njemu kad mi je jučer ona mica na chatu dala do znanja da je pala na moje švalerske sposobnosti. Vadim cigaretu i palim zatvorenih očiju dok mi prvi jutarnji dim ispunjava pluća...

Bolje od seksa.

Skoro,ali sada bi radije zapalio pljugu nego pojeo Alku Vuicu (muški,priznajte da ste barem jednom maštali o njenom hrapavom glasu kako izgovara vaše ime).

Zadržavam dah kolko mogu,a onda ga otvorenih očiju puštam na slobodu...

Otvaram prozor i duboko udahnem,kao kad oni koji ne znaju piti, nakon rakije popiju gutljaj vode.

Hladan zrak naježi mi kožu i poškaklja sve kutke dišnih puteva,pa se nakašljem katranski,hrapavo.

Lovim zrak,ali kašalj vrši okupaciju. Dušman.

Da sam u New Yorku,nazvao bih "Istjerivače duhova". Ovako klin izbijam klinom.

Uvlačim dim,JOŠ VEĆI od onog prvog...

Od prvog do prvog


Svi se nešto žale da je kriza...Ma kakva kriza?!

Evo,pogledajte moj primjer:

Svi znamo da se bez jela ne može,svaki dan moraš kupiti kruh i mlijeko. Kupiš i Tirolsku nekoliko dana nakon penzije, da se počastiš. Kad već krenete u dućan, odete i do doktora. Danas te možda ne boli ništa, ali već kad ste vani,i kad ste bili u dućanu pola sata jer su baš u to vrijeme svi krenuli po gablece, kao da ne mogu pričekati, ionako nitko ništa ne radi na tim njihovim "poslovima" (u moje vrijeme radilo se od jutra do mraka, bogme)... Što sam ono htjela reći...Da! Odite i do doktora kad ste već vani. Ako ne vjerujete doktoru opće prakse, odite do bolnice. Tramvaj je besplatan, ali naoružajte se strpljenjem jer ova današnja mladež hoda sa torbama na leđima (kao da ih nešto uče u tim školama) i ne diže se starijima sa stolaca (kao da ih roditelji uče kulturi).

Oko tri, pola četiri, kad ste gotovi sa pregledom kod bezobrazne doktorice koja se čudila zašto sam opet kod nje, krenite prema doma. Pokušajte ignorirati ljude koji se vraćaju sa jutarnjih kava i ove koji glume da rade pa su umorni. Ako imate štap, gurnite,trknite,izborite se za mjesto. Kišobran može poslužiti u kišne dane, čak je i bolji jer je mokar,pa ako ga prislonite na nekoga dovoljno dugo, promočit će im hlače i napraviti vam mjesta kad se odmakne.

Odlično antirecesijsko mjesto je knjižnica. Za samo pedeset kuna možete pročitati sve novine i časopise, čak i one koji vas ne zanimaju!

Jedan mladi gospodin koji radi kod mene, jako simpatičan i zgodan dečko,onako malo puniji,ali to znači da je zdrav, dozvoli mi da posudim i koju knjigu više,iako dolazim svaki dan. U knjižnici je uvijek toplo,pa uštedite na grijanju. Tamo su i ljubazni, pozdrave svakog na dolasku i odlasku,a ne kao u bankama i pošti. Možete im se i potužiti, ispričati životnu priču, sve oni trpe. Jako su dragi.

Kad iz knjižnice dođete doma,oko pola devet, jer knjižnica radi samo do osam, već je vrijeme za krevet, pa grijanje ne morate ni paliti.

Sutra ponovite sve,ponekad malo promjenite raspored da ne postanete dosadni ljudima i pitajte se "Gdje je ta kriza o kojoj svi pričaju?!"

59,90


Izdat ću knjigu,odlučio sam.

Živjet ću od poezije.

Za kruh i mlijeko dovoljan je stih,

za napolitanke rima.

Oda kad se zaželim alkohola,

za prašak za veš napisat ću ditiramb.

Kad mi dođu isključiti struju

gospodi iz Elektre predočit ću haiku.

Da ih zbunim.

Preplatit ću sonetom.

Kredit za auto malo je kompliciranija priča.

U planu imam pjesmu u prozi.

Mlada referentica u aparat za brojenje novca

ubacit će slova.

problem bi mogli biti zarezi i točke.

Promjenit ću ime u Edo Celzijus,

a ako ne dobijem nikakvu nagradu

kritika me može povući za mog Kiklopa.

Idem ja sad


Idem

U Ameriku.

Tamo je sve bolje.

Imaju Grand Kanjone i Yellowstone,

imaju kauboje i indijance.

Tamo svatko može biti šerif.

Konan im je guverner, hej!

Žvakat ću duhan i jahat bika.

Besplatno ću vidjeti svijeta,

kad postanem marinac.

Booo yah!

Upoznat ću Brada Pitta,

ljutit ću se na latinoamerikance i crnce.

I vikati da je Amerika moja i da oni moraju van.

Imati ću hipoteku na hipoteku,

i mislit da sam zato bolji od svih drugih.

Glumit ću u serijama, doktora nekog.

Pulmologa.

Furat ću najbolje trebe i dodirivati im grudi stetoskopom.

Kad ne ispečem dobro odrezak na roštilju

reći ću da je i trebao biti sirov.

Neću još ni engleski dobro znati,

a sporazumjevati ću se samo skraćenicama.

How r u? C u! Luv ya.

Biti ću hodajući stereotip.

Na sve ću pristati, samo da više ne čujem nijednu riječ o Šeherezadi.

Daj više!




Bože dragi,daj više da dobijem na lotu! Ne tražim puno, dovoljno da skupim ljude do kojih mi je stalo i odvedem ih na Cigane. Da pustim s lanca sve ono kaj mi sjedi na duši.

Da pijem rakiju i gledam te moje prijatelje kako zajedno samnom tjeraju zlo.

Da mi majstor na tamburi razbuca mozak i ubije te kredite koji me žderu.

Da mi primaš otvori srce i reciklira crnu kroniku koja je stegla i ne pušta.

Da me violina rasturi i svojom melodijom i vibracijama razbije prokletu realnost.

Pa da kažem Ciganima "Prijatelji, svirajte za mene i moje društvo. Dok svi ne padnemo, od rakije ili muzike, svejedno. Opijte nas!".

Da gledam kako se svakodnevnica mojih prijatelja razbija sa svakom čašom koja odleti u zid.

Red sjetnih, pa red čardaša.

Kad odsviraju svaku pjesmu koju znaju, kreću želje. Svako ima pravo na neograničen broj želja. Oni s najvećim problemima kreću prvi. Za njih se svira najglasnije!

Nakon tri dana svako dobije šaku aspirina i idemo dalje!

Ne tražim puno?

Oda nepcu


Amaro,Vlahov il' maleni Stock

da pripremi trasu prvome jelu.

Biska,Loza,nešto rjeđe sok.

Kako znalci kažu,hladnom predjelu.


Francuska salata,vrhnje i sir,

šunka,kulen i šarf kobasa.

Malo paradajza,kuhani krumpir,

Trpanje je počelo,ne čuje se glasa.


Mazalice,kajmak,šopska salata.

Uz to gemišt,pivo il' voda,

Pohane gljive u tijestu od zlata.

Danas je i rukola moda.


Juha,ta svečanost tečna,

krem,od povrća ili bistra,

kokošja,ta kraljica vječna,

Od nje mi vjeđa veselo titra.


Dva su dana prošla od soljenja mesa,

jedan od pripreme paca,

žar nestrpljiv tinja od stresa,

"Daj vratine i mila rebarca!"


Čevapi,pljeskavice,pileće krilo,

šampinjon od vrućine se poti,

Carsko meso gleda me milo,

Radujem se želučanoj dobroti.


Sad je već vrijeme za otkopčati hlače,

Doći do zraka,doći do daha.

Vilica posustaje,teže se žvače,

treba biti mjesta za tanjur graha.


Sarma il' gulaš lijek su za site,

tekuće,a opet kruto,

podmazat će zahvalno grlo,

povečat nam masu brutto.


Hladno crno pivo,

gemišt,škropec il' čisto,

da zalogaj ne ode krivo,

a ni raspoloženje isto.


Od maka makovnjača,

od oraha orehnjača,

bazlamača,bazlamača.

Sve što napravi kuhača.


Pite,štrudle,kremaste torte,

Šnenokle i krafna mala,

Palačinke bilo koje sorte,

Za sve ti ovo,nepce moje,HVALA!