petak, 11. veljače 2011.

Ah, taj tar tar


U tartaru bih se mogao okupati. Roniti, pa probati ustima napraviti tartarnu fontanu. Klinci vole pješčane plaže, a na sličan bih način i ja volio da mi se tartar zavuče svuda.

Dao bih Nobelovu nagradu onome tko je izmislio tartar. I svakome ponaosob tko je oplemenio taj umak raznim dodacima.

Biti tolko lucidan, pa u osnovnu, classic varijantu dodati malo senfa, dovoljno da omađija okus,a opet ne previše da ne uništi misao vodilju. Kapljice limunovog soka, varijacije na temu kiselog vrhnja, količine češnjaka... Dodir sitnih komadića kiselog krastavca sa okusnim bradavicama jezika, plima sline iz donjeg dijela vilice, potreba da se zatvore oči i centar svijeta smjesti na usta.

Simbioza tartara i ostalog, posebna priča.

Bile to lignje na žaru ili u žutom fraku pržene u ulju. Meso sa ražnja u bilo kojem obliku... Čak i šunka za predjelo postaje kraljica dok nataknuta na vilicu, polaganim pokretom zgloba vodi ljubav s tartarom na porculanskom tanjuru. Još ako je beštek fini Rosenthalov, pa leži u ruci kao Pepeljugina cipelica...

0 komentari:

Objavi komentar