Kako sam bio najveći frajer na svijetu, svi oko mene bili su pikzibneri i klinčadija, čak i oni kojima se paperje ispod nosa već naziralo.
Strah se mješao sa ugodom, čuđenje novog iskustva sa informacijama koje nam je na satovima biologije davala profesorica Raić, a mi se blesavo hihotali dok smo gledali dijapozitive sa penisima i vaginama.
Moram priznati, bio sam zabrinut. Kaj ako mi zauvijek ostane ukrućen? U knjigama piše da ne,ali kaj knjige znaju?!
U old school pornićima koje sam do tada gledao glumci su uvijek bili "veliki" i mlohavi pimpači bili su svojevrsna hereza.
Od straha počeo sam ga stiskati prema dole. Koliko god je osjećaj bio dobar, uvijek je postojao taj "ali". Prtljanje je dovelo do novog saznanja. Što ga više stišćeš prema dole, on sve više želi gore. A osjetljivost i signali prema mozgu sve bolji i bolji.
Kulminacija nije donijela ništa spektakularno, osim spoznaju da nakon nekog vremena on ipak splasne. Sad sam pak bio razočaran. Ja bi još!
Takvo nadmudrivanje sam sa sobom trajalo je neko vrijeme dok kulminacija nije kulminirala.
Erupcijom.
Ta zabrinutost, strah i općenito iznenađenje neopisivo je. Hoću li umrijeti sad? Jesam to ispustio dušu ili koju vražju mater?!
Kolko god su mi se oči izokrenule od zadovoljstva, preneraženost je prevladala.
Za pola sata išao sam provjeriti jel mogu to opet napraviti.
0 komentari:
Objavi komentar